Kako sve ovo izgleda kad pogledamo malo drugačije?
Ponekad se veoma komplikovana pitanja mogu pogledati iznenađujuće jednostavno.
Ako na trenutak ostavimo po strani filozofiju, religiju, neurologiju i fiziku i pogledamo samo ono što nam je neposredno dato, čini mi se da sve što postoji u našem iskustvu možemo podeliti na dvoje:
svest — Ja
i
ono čega sam svestan — informacije.
Vidim drvo. Čujem automobil. Osećam hladnoću. Pojavljuje se misao. Sećam se događaja od pre trideset godina. Osećam tugu. Primećujem bol u telu.
Sadržaji su potpuno različiti, ali imaju nešto zajedničko: ja sam ih svestan.
Možda je upravo ta jednostavna podela dobra polazna tačka za jedno veoma staro pitanje: šta zapravo čini stvarnost?
Dve vrste informacija — ali samo jedna svest
Radi lakšeg snalaženja možemo govoriti o „spoljašnjem“ i „unutrašnjem“ svetu.
Spoljašnji svet možemo svesti na ono što ću ovde skraćeno nazvati MEVP — materija, energija, vreme i prostor.
Vidimo predmete, ljude, zvezde i drveće. Čujemo zvuke. Merimo temperaturu, brzinu, masu, električni napon, rastojanje i vreme.
Ali postoji i drugi svet.
Misli. Mentalne slike. Emocije. Telesne senzacije.
Njega obično nazivamo unutrašnjim.
Međutim, sa stanovišta svesti postoji jedna neobična stvar: i jedno i drugo dolazi do mene kao informacija.
Kada gledam Sunce, nisam svestan nuklearnih reakcija koje se upravo odvijaju u njegovoj unutrašnjosti. Svestan sam svetlosti, boje, oblika i svega što moj perceptivni sistem iz toga konstruiše.
Kada osetim strah, opet sam svestan određenog sadržaja.
Kada pomislim: „Sutra moram da završim ovo“, ponovo se pojavila informacija.
Spoljašnje i unutrašnje veoma su različite kategorije za naš um. Ali iz perspektive same svesti obe pripadaju istoj strani jednačine:
to je nešto čega sam svestan.
A sa druge strane ostaje ono što je svesno.
Ja.
Čudna osobina svesti
Materiju možemo meriti.
Možemo izmeriti masu tela, električnu aktivnost mozga, talasnu dužinu svetlosti ili količinu energije.
Ali koliko grama ima svest?
Koliko je dugačka?
Na kom mestu se nalazi jedan centimetar svesti?
Od kojih čestica je napravljena?
Za sada nemamo detektor koji je pronašao „česticu svesti“. Možemo meriti fiziološke procese koji prate svesna stanja, ali to nije isto što i izmeriti samu subjektivnu svesnost.
U tom, veoma ograničenom smislu, meni je zanimljivo da svest simbolički označim kao:
0
Ne zato što svest ne postoji — upravo suprotno, njeno postojanje je ono u šta najneposrednije mogu biti siguran — već zato što joj kao čistoj svesti ne mogu pripisati materijalnu veličinu.
A ako svest posmatram kao nešto što samo po sebi nema prostornu granicu, dolazim do drugog simbola:
∞
Nula i beskonačnost ovde, naravno, nisu matematičke veličine koje izjednačavam u matematičkoj jednačini. Koristim ih kao simbole.
Nula označava odsustvo materijalnog sadržaja.
Beskonačnost označava odsustvo granice.
0 = ∞ = 1
Informacije su drugačije.
One se pojavljuju kao razlike.
Ovo, a ne ono.
Ovde, a ne tamo.
Sada, a ne tada.
Crveno, a ne zeleno.
Toplo, a ne hladno.
Misao A, a zatim misao B.
Možemo zamisliti beskonačno mnogo mogućih informacija, ali u jednom konkretnom trenutku moje svesti uvek se pojavljuje samo konačan skup sadržaja.
Dok pišem ovu rečenicu, svestan sam ekrana, slova, svojih ruku, nekoliko zvukova iz okoline i misli koju pokušavam da pretočim u reči. Istovremeno postoji nezamisliva količina drugih informacija kojih nisam svestan.
Zato mi je zanimljiva ova simbolička igra:
0 = ∞ = 1
Svest je „nula“ jer sama nema materijalni sadržaj koji mogu izmeriti.
Ona je „beskonačna“ ukoliko joj ne možemo pronaći granicu kao objektu u prostoru.
A svest zajedno sa beskrajnim poljem mogućih informacija čini jednu celinu iskustva.
Jedan.
Opet: ovo nije matematika. To je slika.
Ali zanimljivo je da ta slika uopšte nije nova.
Puruša i Prakriti
Pre više hiljada godina indijska filozofija razvila je jedan od najstarijih sistematskih pokušaja da stvarnost razume upravo kroz dva osnovna principa.
U Samkhyi oni se nazivaju Puruša i Prakriti.
Puruša je princip svesnosti — čisti posmatrač.
Prakriti je priroda — čitav pojavni svet, uključujući ne samo ono što danas nazivamo materijalnim svetom već i mentalne procese.
To je veoma važna stvar.
Misao nije Puruša.
Emocija nije Puruša.
Slika o sebi nije Puruša.
Čak ni ono što obično nazivamo egom nije Puruša.
Sve su to sadržaji koji se pojavljuju i menjaju, pa prema Samkhyi pripadaju Prakriti.
Puruša je ono što je svega toga svesno.
Klasična Samkhya zbog toga se u istoriji filozofije klasifikuje kao dualistička. Puruša i Prakriti smatraju se ontološki različitim principima, a klasično učenje govori čak o mnoštvu puruša.
I upravo na tom mestu se moje čitanje Samkhye donekle razlikuje od njenog standardnog filozofskog tumačenja.
Moj pogled: da li je Samkhya zaista dualna?
Ja, međutim, Samkhju ne doživljavam kao istinski dualističko učenje. Za mene je njen dualizam pre svega prividan — koristan način da se iskustvo razloži na dve strane: Purušu, čistu svest, i Prakriti, sve ono što se u toj svesti pojavljuje. Ali čim postavim jednostavno pitanje: gde se Prakriti pojavljuje? — granica između njih počinje da se gubi. Sve što znam o materiji, energiji, prostoru i vremenu, baš kao i sve misli, slike, emocije i telesne senzacije, poznato mi je jedino kao sadržaj svesti. Prakriti nikada ne susrećem izvan svesti; susrećem samo informacije koje se pojavljuju u njoj. Zato Purušu i Prakriti mogu da posmatram kao dva aspekta jedne celine: svest i njen sadržaj, ono što zna i ono što je znano. U tom smislu za mene Samkhya počinje prividnim dualizmom, ali već u sebi nosi mogućnost nedualnog pogleda koji će Advaita Vedanta kasnije izraziti mnogo radikalnije.
Advaita Vedanta: a šta ako dvoje nikada nije ni postojalo?
Ovde dolazimo do Advaita Vedante.
Reč advaita doslovno znači „ne-dvoje“.
To je veoma precizna formulacija. Ne kaže jednostavno „jedno“. Kaže: nije dvoje.
Ako Samkhya napravi korisnu razliku između posmatrača i posmatranog, Advaita ide korak dalje i pita:
Da li zaista postoje dve odvojene stvarnosti?
Sve što znam o svetu pojavljuje se u svesti.
Telo se pojavljuje kao skup opažaja i senzacija.
Misli se pojavljuju.
Emocije se pojavljuju.
Sećanja se pojavljuju.
Čitav moj doživljaj prostora i vremena pojavljuje se.
Ali svest sama ne pojavljuje se na isti način kao još jedan predmet među predmetima.
Ne mogu da stanem ispred svoje svesti i pogledam je.
Jer šta god bih tada video — ponovo bi bio sadržaj u svesti.
Advaita zato pravi radikalan zaokret: umesto da beskrajno istražujemo sadržaj iskustva, postavlja pitanje o onome kome se iskustvo događa.
Ko sam ja?
To više nije pitanje o još jednoj informaciji.
To je pokušaj da se pažnja okrene prema onome što informacije prima.
I upravo tu se za mene Samkhya i Advaita prirodno dodiruju.
Samkhya najpre razdvaja Purušu od Prakriti.
Advaita zatim pita koliko je ta podela konačna.
A onda se u priču umešala fizika
Ovde moramo biti veoma oprezni.
Fizika nije dokazala Samkhju.
Nije dokazala Advaita Vedantu.
Fizika se, zapravo, ne bavi svešću kao takvom. Ona proučava ono što se može fizički opisati, meriti i eksperimentalno proveravati, dok subjektivno iskustvo zasad uglavnom ostaje izvan njenog domena. Postoje, međutim, pokušaji da se svest uvede dublje u fizičku sliku sveta. Jedan od najpoznatijih je pokušaj fizičara i matematičara Rogera Penrosea, koji smatra da svest možda nije moguće objasniti samo klasičnim računskim procesima u mozgu i da bi u njenom nastanku mogli imati ulogu još nedovoljno shvaćeni kvantni procesi, povezani čak i sa problemom kvantne gravitacije. Njegove ideje, uključujući teoriju Orch-OR razvijenu sa Stuartom Hameroffom, veoma su kontroverzne i daleko od naučnog konsenzusa — ali su zanimljive upravo zato što predstavljaju jedan od retkih ozbiljnih pokušaja da se pitanje svesti poveže sa fundamentalnom fizikom.
Dakle, fizika nije dokazala da je svest fundamentalna.
Ali tokom razvoja moderne fizike dogodilo se nešto izuzetno zanimljivo: informacija je postala mnogo važniji fizički pojam nego što bi neko iz vremena klasične mehanike mogao očekivati.
Početak moderne teorije informacije obično vezujemo za Claudea Shannona. Njegov cilj nije bio da napravi metafiziku univerzuma, već da matematički opiše prenos informacije kroz komunikacione sisteme.
Ali priča se tu nije završila.
Fizičari su vremenom otkrivali sve dublje veze između informacije i fizičkih sistema.
Rolf Landauer je čuveno insistirao da je informacija fizička: informacija se ne obrađuje u nekakvom apstraktnom svetu odvojenom od prirode, već mora biti predstavljena fizičkim stanjem, a određene operacije nad informacijom imaju termodinamičku cenu.
Zatim su došle crne rupe.
Crna rupa, entropija i informacija
Jacob Bekenstein je početkom sedamdesetih povezao crne rupe sa entropijom i informacijom. Pokazalo se da pitanje koliko informacije može biti povezano sa nekim fizičkim sistemom nije samo filozofska igra — ono ulazi direktno u jednu od najdubljih oblasti fundamentalne fizike.
Kasniji razvoj fizike crnih rupa samo je dodatno produbio problem.
Šta se događa sa informacijom kada nešto padne u crnu rupu?
Može li informacija fundamentalno nestati?
Kako je količina informacije povezana sa površinom horizonta crne rupe?
Takva pitanja dovela su informaciju u samo središte rasprava o kvantnoj teoriji, gravitaciji i strukturi prostor-vremena.
Drugim rečima, informacija više nije samo reč iz informatike.
Postala je jedan od važnih pojmova fundamentalne fizike.
„It from bit“
A onda je John Archibald Wheeler otišao još dalje.
Wheeler je bio jedan od velikih fizičara dvadesetog veka i čovek koji je popularizovao izraz „crna rupa“. Pred kraj svoje duge naučne karijere sve više ga je zaokupljalo pitanje odnosa fizike i informacije.
Svoju ideju sažeo je u tri reči:
It from bit.
Grubo prevedeno:
„stvar iz informacije“.
Wheeler je razmatrao mogućnost da ono što nazivamo fizičkom stvarnošću — čestice, polja, pa čak i prostor-vreme — na nekom fundamentalnijem nivou ima informaciono poreklo.
To nije danas dokazana „teorija svega“. Pitanje da li je informacija zaista ontološki fundamentalna ili je fundamentalna fizička stvarnost, dok informacija predstavlja način na koji je opisujemo, ostaje predmet ozbiljnih filozofskih i fizičkih rasprava.
Ali upravo zato mi je cela priča fascinantna.
Da li je Prakriti polje informacija?
Ne tvrdim da jeste.
Još manje tvrdim da je moderna fizika dokazala nešto što su drevni indijski mudraci znali pre nekoliko hiljada godina.
To bi bilo i nepotrebno i naučno neodbranjivo.
Ali možemo postaviti mnogo zanimljivije pitanje:
Šta se događa ako Prakriti pokušamo da pogledamo kao polje informacija?
Odjednom se pojavljuje veoma zanimljiva paralela.
Na jednoj strani imamo Purušu — svest.
Na drugoj imamo Prakriti — sve ono što može postati sadržaj svesti.
A iz perspektive mog neposrednog iskustva taj sadržaj mi je dostupan upravo kao informacija.
Materija, energija, vreme i prostor pripadaju jednoj strani.
Misli, slike, emocije i telesne senzacije takođe pripadaju toj strani.
Nasuprot njima stoji nešto sasvim drugačije:
ono što je svega toga svesno.
Ne moramo tvrditi da fizika govori isto što i Samkhya.
Dovoljno je primetiti da se savremeno razmišljanje o fundamentalnoj ulozi informacije iznenađujuće lepo uklapa u jednu veoma staru sliku stvarnosti.
I meni je već to dovoljno zanimljivo.
Ali fizika nam još nije objasnila ko zna
Pretpostavimo čak, samo radi misaonog eksperimenta, da će jednog dana fizičari moći čitav univerzum da opišu kao neku ogromnu informacionu strukturu.
Ostaje jedno pitanje.
Ko je svestan informacije?
Možemo objasniti kako informacija nastaje, kako se prenosi, koliko je ima, kako se transformiše i kakva fizička ograničenja postoje za njeno čuvanje i obradu.
Ali time još nismo nužno objasnili činjenicu da postoji iskustvo informacije.
Možemo opisati svetlost talasnom dužinom od približno 650 nanometara.
Ali jedna stvar je elektromagnetno zračenje i obrada signala u nervnom sistemu, a druga je činjenica da neko vidi crveno.
Možemo izmeriti neuronske korelate bola.
Ali ostaje činjenica da neko oseća bol.
Tu dolazimo do granice između fizike, filozofije uma i neposrednog istraživanja svesti.
I tu se vraćamo tamo odakle smo krenuli.
Možda su drevni ljudi samo počeli sa druge strane
Savremena nauka krenula je od sveta.
Posmatrala je materiju.
Otkrila molekule.
Atome.
Elektrone i jezgra.
Kvantna polja.
Prostor-vreme.
I na tom dugom putovanju sve ozbiljnije je počela da se susreće sa pojmom informacije.
Drevni indijski istraživači krenuli su drugim putem.
Nisu imali akceleratore čestica.
Nisu imali teleskope, kvantne računare niti detektore gravitacionih talasa.
Imali su nešto drugo:
sopstveno iskustvo.
I počeli su da ga seciraju.
Šta se menja?
Šta ostaje?
Šta je opaženo?
Šta opaža?
Šta sam ja?
Samkhya je ponudila Purušu i Prakriti.
Advaita je zatim otišla još dalje i rekla: pogledaj pažljivije — možda „dvoje“ nikada nije ni postojalo na način na koji ti se čini.
A savremena fizika, potpuno nezavisnim putem, otkriva da pojam informacije možda ima mnogo dublje mesto u našem opisu prirode nego što smo nekada pretpostavljali.
Ne tvrdim da se te tri priče poklapaju.
Ali mislim da ih vredi staviti jednu pored druge.
Svest i informacija
Na kraju se zato vraćam svojoj početnoj, krajnje jednostavnoj slici.
Kada pogledam sopstveno iskustvo, nalazim dve strane:
svest i informaciju.
Informacije dolaze i odlaze.
Slika se pojavi i nestane.
Misao nastane i nestane.
Emocija se pojavi i prođe.
Telesna senzacija se promeni.
Svet koji opažam neprestano se menja.
Čak se i moje predstave o tome ko sam menjaju tokom života.
Ali nešto je svesno svih tih promena.
Samkhya je to nazvala Puruša.
Advaita će kasnije postaviti još radikalnije pitanje o prirodi tog Ja i o tome postoji li išta što je zaista odvojeno od njega.
A fizika danas, sa sasvim druge strane, istražuje koliko duboko pojam informacije ulazi u samu strukturu našeg opisa fizičke stvarnosti.
Možda između tih pogleda nema nikakve konačne veze.
Možda je ima.
Ne moramo to unapred odlučiti.
Dovoljno je zastati pred jednim neobičnim pitanjem:
Ako je sve što sam ikada video, čuo, pomislio, osetio ili saznao do mene stiglo kao neka vrsta informacije — šta je onda ono što je te informacije svesno?
Tu fizika može da nam kaže mnogo o informaciji.
Samkhya nam pokazuje razliku između informacije i onoga što je opaža.
A Advaita nam na kraju postavlja možda najneprijatnije i najjednostavnije pitanje od svih:
Ko sam ja?