Kako stvoriti šampiona?!
Kada neko dođe na sajt Kraj Lutanja, možda će se iznenaditi što među tekstovima o psihologiji, ličnom razvoju i spiritualnosti naiđe na članak o jednom šahisti.
Šta šah uopšte traži ovde?
Odgovor je jednostavan.
Ne proučavam Žavohira Sindarova samo sa šahovske strane. Proučavam ga zato što pokušavam da razumem kako nastaju ljudi koji postaju najbolji na svetu.
Ako želimo da razumemo vrhunski razvoj čoveka, potpuno je svejedno da li posmatramo Magnusa Karlsena, Novaka Đokovića, vrhunskog violinistu ili jednog mladog uzbekistanskog velemajstora. Oblast je različita, ali su principi isti.
Upravo zato mislim da trening Žavohira Sindarova može mnogo da nas nauči, čak i ako nikada u životu nismo odigrali šahovsku partiju.
Budući broj jedan?
Žavohir Sindarov danas ima svega dvadeset godina.
Već sada je četvrti igrač sveta, sa manje od pedeset rejting poena zaostatka za Magnusom Karlsenom.
Krajem godine igraće meč za titulu svetskog prvaka protiv aktuelnog šampiona Gukeša Domaradžua.
Biće to istorijski meč, jer će se prvi put za svetsku titulu boriti dvojica igrača mlađih od dvadeset jedne godine.
Još zanimljivije je ono što o njima govore najveći autoriteti današnjeg šaha.
Magnus Karlsen otvoreno kaže da je Sindarov mnogo kompletniji igrač i daje mu veliku prednost u meču.
Fabijano Karuana smatra da kladionice preteruju kada Sindarovu daju ogromnu prednost, ali i on procenjuje da je izazivač blagi favorit.
A kladionice?
One su još odlučnije.
Većina procena daje Sindarovu između 63% i 67% šansi da postane novi prvak sveta.
Možda će se ispostaviti da nisu u pravu.
Možda će Gukeš odbraniti titulu.
Ali postoji nešto mnogo zanimljivije od samih prognoza.
Kako je uopšte nastao igrač za koga danas mnogi smatraju da će godinama dominirati svetskim šahom?
Odgovor me je potpuno fascinirao.
Ono što većina ljudi ne vidi
Ljudi vide partiju, pobedu, talenat. Ja sam pokušao da pronađem nešto drugo.
Kako izgleda svakodnevni trening čoveka koji sa dvadeset godina igra na nivou budućeg svetskog prvaka?
Ispostavilo se da odgovor nema mnogo veze sa onim što većina ljudi očekuje.
Ne postoji nikakva magija. Postoji brutalno dosledan sistem.
Roman Vidonjak – trener koji trenira mozak
Najveći deo zasluga za Sindarovljev razvoj pripisuje se njegovom glavnom treneru, međunarodnom majstoru Romanu Vidonjaku. Njegov pristup može se sažeti u jednoj rečenici:
Ne treniraš samo šah. Treniraš mozak koji igra šah.
To potpuno menja perspektivu.
Mozak kao mišić
Vidonjak polazi od jednostavne pretpostavke. Većina igrača ne gubi zato što ne zna dovoljno. Gubi zato što se mozak umori. Kada nastupi umor, pojavljuju se panika, brzopletost i loše odluke.
Zato je njegov cilj povećanje, ne samo znanja, već prvenstveno mentalne izdržljivosti.
Trening kampovi
Spartanski trening kampovi traju petnaest dana. Svaki dan je isplaniran gotovo do minuta.
Dan počinje fizičkom aktivnošću – trčanjem, plivanjem ili sportovima. Posle počinje šah. I to po osam sati dnevno.
Ali ovde dolazimo do možda najzanimljivijeg dela cele priče.
U eri kompjutera – bez kompjutera
Danas praktično svi vrhunski šahisti sate provode analizirajući pozicije uz pomoć najsnažnijih šahovskih programa.
Sindarov ne.
Tačnije, njegov tim koristi kompjutere neprestano. To je u savremenom šahu neizbežno. Analiziraju otvaranja, proveravaju varijante, pripremaju moguće pozicije u koje bi mogao da uđe tokom partije.
Ali postoji jedno pravilo.
Sam Sindarov nema pristup kompjuteru.
Njegovi treneri mu sve pokazuju na običnoj drvenoj tabli. Bez motora koji odmah govori najbolji potez. Bez navikavanja mozga da neko drugi razmišlja umesto njega.
Na prvi pogled to deluje potpuno nelogično.
A zapravo je genijalno. Jer cilj nije da nauči šta kompjuter misli. Cilj je da razvije sopstvenu intuiciju. Da njegova glava postane sposobna da vidi ono što danas vidi najbolji šahovski program.
Kompjuter služi trenerima. Ne njemu.
Mislim da je to jedna od najvažnijih lekcija koje sam odavno pročitao o učenju.
Sedamnaest veština
Vidonjak nije ostavio razvoj slučaju.
Šah je podelio na sedamnaest odvojenih oblasti. Profilaksa. Preciznost u cajtnotu. Asimetrične završnice. Poziciono razumevanje. I mnoge druge.
Za svaku oblast postoji ogromna baza pažljivo odabranih pozicija. Sindarov dobija ocene. Od C- do A+.
Tek kada dostigne A+, prelazi na sledeću oblast.
Nema preskakanja. Nema „otprilike znam“. Postoji samo potpuno savladana veština.
Koliko bi ljudi napredovalo u bilo kojoj oblasti kada bi učili upravo ovako?
Trening panike
Još jedan detalj mi je ostao u sećanju. Vidonjak namerno stvara uslove u kojima bi većina ljudi paničila.Sindarovu daje izuzetno teške pozicije i samo šezdeset sekundi na satu da otkrije najbolji potez.
Uz to dodaje buku, namerno ometanje i sve ono što povećava stres.
Zašto?
Zato što ne želi da trenira šah u idealnim uslovima. Želi da istrenira mozak da ostane potpuno funkcionalan upravo onda kada je najteže.
Drugim rečima, ne trenira poteze i znanje već donošenje dobrih odluka pod pritiskom.
Rezultat takvog treninga jasno se vidi tokom njegovih partija.
U trenucima kada većina velemajstora počinje da paniči, Sindarov deluje gotovo nestvarno mirno. U dubokom cajtnotu, kada na satu ostane svega nekoliko sekundi, nema ubrzanih pokreta, nema grčevitog hvatanja figura niti pogleda koji odaje paniku. Njegovi potezi ostaju precizni, a lice gotovo potpuno bezizražajno.
Vidonjak objašnjava da upravo to predstavlja cilj treninga. Kada se mentalna izdržljivost dovoljno razvije, mozak ne prelazi u režim panike u kojem samo „pogađa“ poteze, već zadržava dovoljno energije da i pod najvećim pritiskom još jednom proveri varijantu pre nego što donese odluku. Drugim rečima, dok protivnicima u cajtnotu kvalitet razmišljanja naglo opada, Sindarov uspeva da zadrži gotovo isti način razmišljanja kao kada na raspolaganju ima dvadeset minuta.
To je možda i najbolji dokaz da njegov trening nije usmeren samo na učenje šaha, već na razvijanje mozga koji ostaje potpuno funkcionalan upravo onda kada većina ljudi izgubi sposobnost jasnog razmišljanja.
Vladimir Kramnik – druga polovina priče
Ako je Vidonjak razvijao mentalnu izdržljivost, Vladimir Kramnik je razvijao način razmišljanja.
Njegova osnovna ideja može se svesti na jednu rečenicu:
Emocije su šum. Pozicija je problem koji treba rešiti.
To je filozofija koja se može primeniti daleko van šaha. Kada emocije preuzmu kontrolu, procena postaje lošija. Kada emocije utihnu, postaje moguće videti ono što je tu ispred nas.
Kramnik je insistirao da Sindarov razvije duboko ljudsko razumevanje pozicije, a ne zavisnost od kompjuterskih procena.
Još jedna njegova metoda bila je bespoštedna objektivnost. Posle partije nema izgovora. Nema „nisam bio raspoložen“. ili „nisam imao sreće“.
Postoji samo analiza. Šta je bilo dobro? Šta nije? Šta može bolje? Bez ega i opravdanja.
Samo istina.
To je mnogo teže nego što zvuči.
Izolacija od buke
Tokom najvažnijih turnira Sindarov se gotovo potpuno odvaja od društvenih mreža i medija. Dok drugi čitaju komentare, intervjue i prognoze, on čuva mentalnu energiju.
To je još jedna lekcija koju danas retko ko želi da čuje. Najveći neprijatelj koncentracije često nije težak zadatak. već neprekidna unutrašnja buka.
Hladan kao led… ili ipak ne?
Ono što me je posebno zaintrigiralo jeste njegovo ponašanje tokom partije.
Na prvi pogled podsetio me je na Anatolija Karpova.
Karpov je za tablom izgledao gotovo kao statua. Lice bez izraza, leden pogled, gotovo potpuna nepomičnost. Protivnik često nije mogao da nasluti ni da li je Karpov zadovoljan svojom pozicijom ili je upravo napravio ozbiljan propust.
Sindarov je drugačiji. On se pomera. Proteže se, trese nogama. Menja položaj tela. Na licu mu je uvek blag osmeh.
Ali, što ga duže posmatrate, sve je jasnije da ti pokreti nisu izraz nervoze. Naprotiv. Dok telo oslobađa višak energije, um ostaje potpuno miran.
Na prvi pogled deluje kao paradoks. Međutim, mislim da upravo u tome leži tajna njegove mentalne stabilnosti.
Adrenalin postoji. Telo ga ne potiskuje, već ga prirodno oslobađa kroz ritmičko pomeranje nogu i druge spontane pokrete. Ali ono najvažnije ostaje netaknuto, njegovo razmišljanje.
To je ogromna razlika. Karpov je odavao utisak čoveka koji je potpuno zamrznuo i telo i emocije.Sindarov ne pokušava da izgleda kao statua. On ne krije emocije. Ne pravi se da ih nema.
Ali izgleda kao da im ne dozvoljava da upravljaju njegovim odlukama.
Mislim da je upravo u tome razlika između potiskivanja emocija i njihove potpune integracije.
Mir ne znači da u telu nema uzbuđenja. Mir znači da uzbuđenje više ne upravlja tobom.
To je, po mom mišljenju, jedna od najlepših definicija unutrašnje stabilnosti koje sam video – ne samo u šahu, već i u životu.
Kakve ovo ima veze sa ličnim razvojem?
Ljudi često traže motivaciju. Vrhunski ljudi traže sistem. Motivacija dolazi i prolazi. Sistem ostaje.
Vidonjak nije napravio budućeg šampiona tako što je Sindarova svakog jutra inspirisao. Napravio ga je tako što je iz dana u dan menjao način na koji njegov mozak funkcioniše. Kramnik nije učio svog igrača kako da pobedi protivnika već kako da pobedi sopstvene reakcije.
I upravo tu vidim vezu sa svim onim čime se godinama bavim.
Bez obzira da li govorimo o šahu, sportu, poslu ili radu na sebi, cilj je isti. Da čovek u odlučujućem trenutku ostane potpuno prisutan. Da vidi jasno i da emocije ne upravljaju njegovim odlukama. Da radi ono što treba i kada je teško.
Ne znam da li će Žavohir Sindarov postati najveći šahista svoje generacije, ni da li će pobediti Gukeša u meču za svetsku titulu.
Ali jedno znam. Ako želimo da razumemo kako nastaju vrhunski ljudi, mnogo možemo naučiti proučavajući način na koji je treniran jedan dvadesetogodišnji mladić iz Uzbekistana.
I možda je upravo to razlog zbog koga se na sajtu posvećenom ličnom i spiritualnom razvoju našao članak o šahu.