Kada više pratimo sebe nego razgovor
Ponekad smo među ljudima, ali veliki deo pažnje ostaje zauzet nama samima. Dok govorimo, proveravamo kako zvučimo. Dok slušamo, smišljamo dovoljno dobar odgovor. Posmatramo izraze lica i pitamo se da li smo dosadni, neobični ili suviše nesigurni.
Razgovor se odvija, a mi kao da istovremeno stojimo sa strane i ocenjujemo sopstveno učešće.
Želja da ostavimo dobar utisak je uobičajena. Teškoća nastaje kada očekivanje tuđe procene počne da određuje šta smemo da kažemo, kako treba da se ponašamo i da li ćemo se uopšte uključiti.
Strah od osude drugih nije dijagnoza sam po sebi. Može biti povremen i vezan za određene situacije, a može postati toliko izražen da ozbiljno ograničava odnose i svakodnevni život.
Kada zamišljeno mišljenje postane činjenica
„Misle da sam čudan“ zvuči kao podatak, ali često je pretpostavka. Možda smo primetili ćutanje, kratak odgovor ili pogled u stranu, pa im pripisali značenje.
Druga osoba može biti umorna, zaokupljena svojim problemom ili jednostavno drugačija u načinu komunikacije. Naravno, može se i ne slagati sa nama. Važno je da razlikujemo ono što smo stvarno čuli i videli od onoga što smo zaključili.
Kada očekujemo kritiku, lakše uočavamo znake koji joj odgovaraju. Jedno namršteno lice može nam postati važnije od nekoliko zainteresovanih sagovornika.
Strah da nas neko loše procenjuje ne govori pouzdano šta ta osoba misli.
To ne znači da treba sebe da uveravamo da nas svi prihvataju. Dovoljno je da ostavimo prostor za mogućnost da naše prvo tumačenje nije potpuno.
Kako samoposmatranje otežava razgovor
Kada veliki deo pažnje usmerimo na sopstveni glas, lice, položaj ruku i izbor reči, manje pažnje ostaje za ono o čemu se govori.
Možemo propustiti deo pitanja, teže pronaći odgovor ili zvučati ukočenije nego inače. Zatim tu teškoću protumačimo kao dokaz da nismo dobri u razgovoru.
Tako nastaje krug: očekujemo lošu procenu, pojačano pratimo sebe, teže učestvujemo i postajemo još zabrinutiji zbog utiska koji ostavljamo. Uloga ovakve usmerenosti pažnje važna je tema stručnih materijala o socijalnoj anksioznosti. Understanding Social Anxiety
To nije isto što i korisna svest o sebi. Možemo primetiti da govorimo prebrzo i malo usporiti. Problem nastaje kada pokušavamo da nadgledamo svaki trenutak, kao da moramo istovremeno da budemo i učesnik i strogi ocenjivač.
Telo može postati dodatni predmet procene
Vrelina u licu, drhtav glas, ubrzan rad srca i znojavi dlanovi mogu pratiti uznemirenost među ljudima. Ponekad nas više uplaši mogućnost da će neko te znake primetiti nego sam razgovor.
Pomislimo: „Videće da sam nervozan i zaključiće da sam nesposoban.“
Tada se prvobitnom strahu pridružuje napor da prikrijemo anksioznost. Što pažljivije pratimo da li nam glas drhti, to nam je teže da se posvetimo poruci koju želimo da prenesemo.
Ipak, intenzitet unutrašnjeg doživljaja nije precizna mera onoga što drugi vide. Čak i kada primete nervozu, ne znamo da će je protumačiti onako strogo kako je mi tumačimo.
Kako pokušavamo da se zaštitimo
Možemo unapred uvežbavati svaku rečenicu, govoriti što manje ili se slagati i kada mislimo drugačije. Nekada se izvinjavamo pre nego što išta kažemo: „Možda je ovo glupo, ali…“
Takvi postupci mogu nakratko smanjiti nelagodu. Ako manje govorimo, manje toga može biti procenjeno.
Ali propuštamo priliku da proverimo kako bi ljudi reagovali na naše stvarno mišljenje. Ako susret prođe dobro, možemo zaključiti da smo se zaštitili baš time što smo ćutali ili sve unapred pripremili.
Priprema, ljubaznost i povremena uzdržanost nisu problem sami po sebi. Važno je da li ih biramo prema situaciji ili osećamo da bez njih ne bismo smeli da učestvujemo. Takva zaštitna ponašanja obrađuju se i u stručnim pristupima socijalnoj anksioznosti. Safety Behaviours
Čije mišljenje dobija najveću težinu
Nije nam podjednako važno šta svako misli. Možda smo opušteni sa prijateljima, ali se ukočimo pred autoritetom. Možda lako govorimo poslovno, a teško pokazujemo neslaganje bliskoj osobi.
Zato je korisno precizirati: čija procena me najviše opterećuje i šta mislim da bih njome mogao da izgubim?
Iza straha može stajati potreba za prihvatanjem, poštovanjem ili pripadanjem. Ako smo ranije doživeli podsmeh ili odbacivanje, moguće je da sada pažljivije pratimo slične znake.
To su mogućnosti za istraživanje, a ne obavezna objašnjenja. Ponekad je okruženje zaista kritično ili neprijateljsko. Ne treba svaku nelagodu pripisivati sopstvenoj preosetljivosti.
Tuđe mišljenje ima značaj, ali ne mora da preuzme svu procenu
Nerealno je očekivati da nas tuđe mišljenje nikada ne dotiče. U odnosima i poslu ono može imati važnost. Povratna informacija pomaže nam da primetimo nešto što sami nismo videli.
Međutim, možemo procenjivati koliko je komentar konkretan, dobronameran i zasnovan na poznavanju situacije. Ne mora svaki sagovornik postati autoritet za našu vrednost.
Postoji razlika između „ovaj deo izlaganja nije bio jasan“ i „ja sam osoba koju ne vredi slušati“. Prva procena može voditi poboljšanju. Druga je široka osuda koja prevazilazi jednu situaciju.
Vredi se zapitati i: „Da li se plašim nečega što su drugi zaista rekli ili u njihov glas stavljam sopstvenu samokritiku?“
Prepoznaj predviđanje koje te zaustavlja
Izaberi jednu dovoljno bezbednu situaciju u kojoj želiš slobodnije da učestvuješ. Zapiši šta očekuješ ako nešto kažeš.
„Osudiće me“ može biti suviše neodređeno. Pokušaj konkretnije: „Ako postavim pitanje, reći će da to svi već znaju“ ili „ako iznesem drugačije mišljenje, prestaće da razgovaraju sa mnom“.
Tako dobijaš predviđanje koje možeš uporediti sa događajem. Odvoji i ono što bi bilo neprijatno od onoga što bi zaista imalo ozbiljne posledice.
Ne moramo proveravati sve pred svakim. Biramo situaciju i sagovornike kod kojih je mali pokušaj razuman.
Vrati pažnju na sadržaj razgovora
Kada primetiš da proveravaš kako izgledaš, pokušaj da se vratiš onome što sagovornik govori. Šta je njegova glavna poruka? Šta želiš da razumeš? Ima li nečega na šta možeš iskreno da odgovoriš?
Cilj nije da počneš još pažljivije da tražiš odobravanje u njegovom licu. Pažnju usmeravaš na sadržaj i zajedničku aktivnost, umesto na stalnu procenu sebe.
Možda će se misao „kako sada zvučim?“ ponovo pojaviti. Primeti je i vrati se razgovoru. To vraćanje ne mora biti savršeno da bi bilo korisno.
Možeš sebi zadati jednostavan cilj: da razumeš sagovornika i kažeš jednu stvar koja ti je važna. Zahtev da istovremeno ostaviš besprekoran utisak može sačekati.
Napravi mali pokušaj učešća
Počni nečim ostvarivim: postavi pitanje, iznesi mišljenje o manje važnoj temi ili kratko dopuni razgovor.
Ne moraš odmah govoriti pred velikom grupom niti otkrivati nešto veoma lično. Takođe ne moraš odjednom ukinuti svaku naviku kojom se štitiš. Možeš probati da jednu rečenicu kažeš bez nepotrebnog izvinjavanja ili da se pripremiš okvirno, umesto reč po reč.
Posle pokušaja pogledaj stvarnu reakciju. Šta je osoba rekla? Da li se razgovor nastavio? Je li bilo neslaganja i kako je izgledalo?
Ako ti nije jasno šta neko misli, ne moraš svaku nejasnoću rešiti. Odsustvo potpune potvrde nije isto što i dokaz odbacivanja.
Šta ako kritika zaista dođe
Ne možemo obezbediti da nas niko neće kritikovati. Zato cilj nije samo otkriti da su naše procene nekada prestroge, već i razvijati način da odgovorimo na stvarno neslaganje.
Možemo tražiti pojašnjenje: „Na koji deo tačno misliš?“ Možemo priznati opravdanu primedbu, objasniti svoje razloge ili zadržati drugačiji stav.
Ako komentar postane ponižavajući, imamo pravo da postavimo granicu ili prekinemo razgovor. Slobodnije učestvovanje ne znači obavezu da trpimo loše postupanje.
Zamišljena publika često može biti stroža od stvarne, ali to nije pravilo. Važno je upoznati konkretne ljude i birati kako ćemo se prema njihovoj proceni postaviti.
Posle susreta nemoj svaki detalj pretvoriti u dokaz
Ponekad razgovor završi, a unutrašnje ocenjivanje tek počne. Vraćamo se jednoj rečenici, zamišljamo bolji odgovor i pokušavamo da rekonstruišemo tuđe mišljenje.
Kratak osvrt može biti koristan. Šta je prošlo dobro? Postoji li jedna stvar koju želim da uradim drugačije? Da li sam zaista nekoga povredio ili samo osećam nelagodu?
Ako nema nove informacije niti potrebne ispravke, ponavljanje cele scene verovatno neće otkriti šta su svi mislili. Možemo se vratiti narednoj aktivnosti i ostaviti deo pitanja otvorenim.
Kada je potrebna podrška
Ako strah od tuđe procene dovodi do upornog izbegavanja ljudi, ozbiljno otežava posao, školovanje ili bliske odnose, korisno je potražiti stručnu pomoć. Posebno kada napetost i kasnije preispitivanje zauzimaju veliki deo dana.
Cilj nije da postanemo ravnodušni prema ljudima. Možemo ih slušati, uvažavati njihove reakcije i istovremeno imati mesto za sopstvenu procenu.
Promena se ponekad vidi u maloj stvari: rekli smo ono što smo želeli, čuli odgovor i ostali u razgovoru. Nismo sve vreme znali kakav utisak ostavljamo, ali smo zaista učestvovali.