Kada mir zavisi od toga da sve bude po planu
Volimo da znamo šta nas čeka. Organizujemo obaveze, proveravamo važne detalje i pripremamo se za moguće teškoće. To nam pomaže da budemo odgovorni i da manje toga prepustimo slučaju.
Ali nekada organizovanje nema jasan kraj. Proveravamo i ono što je već dogovoreno, pratimo kako drugi rade i teško se odmaramo dok ne znamo da je sve završeno baš kako smo zamislili. Čak i kada sednemo da predahnemo, u mislima nadgledamo ono što smo privremeno ostavili.
Tada kontrola postaje uslov za osećaj sigurnosti. Mir traje dok sve ide po planu, a svako odstupanje pokreće novi napor da stvari vratimo pod nadzor.
Potreba za kontrolom nije dijagnoza sama po sebi. Ovde govorimo o obrascu koji postaje problem kada troši nesrazmerno mnogo vremena i energije, otežava odmor i opterećuje odnose.
Kada organizovanost postaje kruta
Dobra organizacija služi zadatku. Pomaže nam da znamo šta je važno, ko šta radi i kada je potrebna provera. Može se prilagoditi novim okolnostima.
Kod preterane kontrole teško podnosimo i mala odstupanja. Druga osoba zadatak obavi dobro, ali drugačijim redosledom, pa osećamo potrebu da intervenišemo. Dogovor je jasan, ali ga ipak ponovo proveravamo. Rezervni plan postoji, a mi pravimo još nekoliko.
Važna razlika je u tome šta pokreće dodatni napor. Da li postoji konkretan rizik koji traži pažnju ili pokušavamo da uklonimo svaku nelagodu zbog toga što nešto nije potpuno predvidivo?
Korisna kontrola ima svrhu i granicu. Preterana kontrola stalno pronalazi još nešto što treba nadgledati.
Kako nastaje krug kontrole
Nešto ne ide po planu. Javi se napetost i misao: „Morao sam to ranije da predvidim.“ Počnemo više da proveravamo, detaljnije planiramo ili preuzimamo posao koji smo već poverili drugome.
Ako zatim sve prođe dobro, osetimo olakšanje. Lako zaključimo da je upravo dodatni nadzor sprečio problem. Ne proverimo da li bi ishod bio dovoljno dobar i bez tolikog angažovanja.
Kada se ipak dogodi nešto neočekivano, možemo izvući suprotan zaključak: da sledeći put treba još više da kontrolišemo. Tako i uspeh i odstupanje postaju razlog za istu naviku.
Organizovanjem možemo stvarno smanjiti neke rizike. Međutim, nijedan plan ne može obuhvatiti sve okolnosti. Ako od njega očekujemo potpunu predvidivost, svaki novi događaj pokazivaće nam nešto što navodno još nismo dovoljno dobro obezbedili.
Šta se krije iza rečenice „moram ja“
„Ako ja to ne uradim, neće biti kako treba“ ponekad opisuje stvarno iskustvo. Možda nemamo pouzdanu pomoć, zadatak nije dobro objašnjen ili druga osoba još nema potrebnu veštinu.
Ali ta misao može postati i opšte pravilo koje više ne proveravamo. Preuzimamo sve, pa drugi imaju manje prilike da pokažu šta umeju. Zatim njihovu manju uključenost doživljavamo kao novi dokaz da smo prepušteni sebi.
Vredi se zapitati: da li ovoj osobi zaista nedostaje znanje i pouzdanost ili mi je teško da prihvatim njen način rada?
Nije svaka razlika greška. Ako je dogovoreni rezultat postignut, možda nije potrebno da postupak bude isti kao naš.
Kada kontrola ima svoju istoriju
Nekome je preuzimanje kontrole ranije bilo potrebno. U nepredvidivom okruženju možda nije bilo odrasle ili pouzdane osobe na koju je mogao da se osloni. Možda su ga tuđi propusti skupo koštali.
U takvim okolnostima pravilo „moram sve sam da proverim“ moglo je imati smisla. Kasnije se može preneti i na odnose u kojima postoji više pouzdanosti.
To je mogućnost za istraživanje, a ne obavezno objašnjenje. Ne moramo pronaći jedan događaj iz prošlosti da bismo razumeli šta danas radimo. Korisno je proveriti da li sadašnje okolnosti opravdavaju isti nivo pripravnosti.
Koliko odgovornosti zaista pripada nama
Možemo biti odgovorni za svoj deo posla, jasan dogovor i primerenu proveru. U nekim ulogama odgovorni smo i za nadzor drugih. Ipak, odgovornost ne znači da možemo garantovati svaki ishod.
Možemo se dobro pripremiti, a da dođe do kašnjenja. Možemo jasno objasniti zadatak, a da druga osoba pogreši. Možemo postupiti savesno, a da neko bude nezadovoljan.
Kada svaki nepovoljan ishod tumačimo kao dokaz da smo morali više da uradimo, odgovornost postaje bezgranična. Tada teško prepoznajemo trenutak kada smo učinili ono što je razumno bilo do nas.
Praktično pitanje glasi: šta je moja obaveza, na šta mogu da utičem i šta ostaje van mog domašaja?
Cena koja se nagomilava
Kontrola ne troši samo vreme provedeno u proveravanju. Troši i pažnju koju stalno držimo spremnom da interveniše.
Možemo završiti dan iscrpljeni, iako smo deo poslova formalno podelili. Ako smo svaki korak pratili, ispravljali i ponovo razmatrali, mentalno smo ih i dalje obavljali sami.
Odnosi takođe mogu trpeti. Drugi se mogu osećati nepoverljivo posmatrani ili kao da nikada ne mogu dovoljno dobro da urade ono što preuzmu. Mi, sa druge strane, osećamo da nas niko ne rasterećuje.
Stalna kontrola može zato održavati upravo ono zbog čega smo počeli da je pojačavamo: osećaj da sve zavisi od nas.
Napravi pregled onoga što nadgledaš
Za početak zapiši šta trenutno proveravaš, organizuješ ili pratiš. Uključi i sitnice koje možda ne računaš kao posao: podsećanje drugih, proveru njihovih odluka i razrađivanje rezervnih planova.
Pored svake stavke pitaj se: šta pokušavam da sprečim, koliko je rizik stvaran i šta bi se dogodilo kada bih smanjio nadzor?
Zatim okvirno proceni cenu. Koliko vremena to zauzima? Koliko ti se misli vraća toj temi? Šta zbog toga izostaje iz dana?
Cilj je da vidiš gde nadzor ima jasnu korist, a gde se njegov obim povećava bez srazmernog poboljšanja rezultata.
Podeli zadatak kroz jasan dogovor
Poveravanje obaveze drugome lakše je kada unapred razjasnimo rezultat, rok i važne uslove. Dogovorimo i da li je potrebna provera u nekoj fazi.
Na primer: „Potrebno je da ovo bude završeno do petka, sa ova tri podatka. Ako naiđeš na problem, javi mi.“ Takav dogovor ostavlja prostor da druga osoba izabere način rada.
Nejasno „preuzmi to“ lako vodi kasnijem nezadovoljstvu. Jednako tako, poveravanje praćeno stalnim novim uputstvima i preuzimanjem svakog koraka teško donosi rasterećenje.
Poverenje se oslanja na iskustvo i sposobnosti konkretne osobe. Ne treba ga zahtevati od sebe tamo gde postoje ponovljeni dokazi nepouzdanosti. Tada su potrebni drugačiji dogovor, obuka, granice ili izbor druge osobe.
Isprobaj malo manje nadzora
Izaberi situaciju sa malim i popravljivim posledicama. Prepusti jednostavnu obavezu pouzdanoj osobi ili izostavi jednu proveru koja već dugo ne donosi ništa novo.
Pre pokušaja zapiši predviđanje: „Ako ne podsetim još jednom, zadatak neće biti završen.“ Posle uporedi očekivanje sa onim što se dogodilo.
Ovakvi mali eksperimenti koriste se i u radu sa perfekcionističkim ponašanjima. Omogućavaju da ispitamo sopstvena pravila, umesto da unapred pretpostavimo da je svaki dodatni nadzor neophodan. Information Sheets & Workbooks
Kod poslova koji uključuju zdravlje, bezbednost, pravne obaveze ili druge ozbiljne posledice zadržavamo propisane kontrole. Vežbanje fleksibilnosti ne podrazumeva kršenje procedura.
Šta da radiš sa nelagodom dok ne intervenišeš
Čak i kada je dogovor dobar, može se javiti poriv da proveriš. Primeti ga i zastani: postoji li novi podatak koji traži reakciju ili mi je samo teško da ne znam šta se ovog trenutka događa?
Ako nema razloga za intervenciju, pokušaj da se vratiš drugoj aktivnosti do dogovorenog trenutka za proveru. Nelagoda može oslabiti, ali to ne mora da se dogodi odmah niti pri svakom pokušaju.
Napredak je i kada uspemo da sačekamo uprkos njoj. Tako upoznajemo svoju sposobnost da podnesemo deo neizvesnosti bez trenutnog preuzimanja stvari u svoje ruke. Prihvatanje neizvesnosti obrađuje se i u stručnim materijalima za preteranu zabrinutost. cci.health.wa.gov.au
Ako zadatak zaista nije urađen kako treba, pogledaj šta je konkretno zakazalo. Jedan propust traži procenu i ispravku; nije automatski dokaz da ubuduće moraš sve raditi sam.
Daj odmoru mesto koje ne zavisi od potpunog završavanja svega
Ako odmor dozvoljavamo tek kada je sve provereno i niko ništa ne može da pogreši, malo kada ćemo doći do njega.
Možemo unapred odrediti period u kojem nismo dostupni za nehitne stvari i razjasniti šta zaista zahteva naš poziv. Ako posao traži stalno pokrivanje, potrebna je dogovorena zamena.
Vredi se zapitati i čemu želimo da posvetimo oslobođeno vreme. Deljenje tereta ima konkretnu svrhu: više odmora, pažnje za bliske ljude ili energije za posao koji zaista zahteva naše učešće.
Kada je potrebna podrška
Ako potreba za nadzorom ozbiljno remeti san, izaziva stalnu napetost ili dovodi do čestih sukoba, korisno je potražiti stručnu podršku. Posebno ako je teško prekinuti proveravanje čak i kada vidimo da nam više ne koristi.
Cilj nije da odustanemo od organizovanosti i odgovornosti. Možemo ostati savesni i istovremeno pažljivije birati gde su naše učešće i provera zaista potrebni.
Ponekad promena počinje time što neko drugi završi mali zadatak na svoj način, a mi ne moramo da ga popravljamo samo zato što ga ne bismo uradili isto. Tada deljenje odgovornosti postaje stvarno iskustvo, a ne samo dobra namera.