Kada jedan propust postane presuda o nama
Želimo da posao uradimo dobro. Pročitamo poruku pre slanja, proverimo podatke i ispravimo ono što smo prevideli. Takva pažnja ima smisla: pomaže nam da budemo pouzdani i odgovorni.
Ali nekada proveravanje ne donosi osećaj da smo završili. Vraćamo se istom tekstu, menjamo sitnice i odlažemo predaju. Iako ne nalazimo ništa važno, javlja se misao: „Možda ipak nešto nisam primetio.“
Iza toga može stajati više od želje za dobrim rezultatom. Greška nam izgleda kao dokaz da nismo dovoljno sposobni, ozbiljni ili vredni poštovanja. Tada svaki zadatak nosi dodatni ulog: kao da se zajedno sa našim radom ocenjuje i naša vrednost.
O takvom strahu govorimo u ovom tekstu. To nije dijagnoza, već obrazac koji može otežavati rad, odlučivanje i učenje.
Šta za nas znači da pogrešimo
Nije isto pomisliti „možda ću morati nešto da ispravim“ i „ako pogrešim, videće da ne znam ništa“.
U prvom slučaju bavimo se mogućim propustom i njegovim posledicama. U drugom od jednog događaja pravimo širok zaključak o sebi. Greška prestaje da bude nešto što smo uradili i postaje nešto što navodno jesmo.
Zato je korisno pitati: čega se zapravo plašim — posledice greške ili onoga što mislim da bi ona govorila o meni?
Možda nas brine kritika, razočaranje druge osobe ili gubitak poverenja. Možda se najviše plašimo sopstvenog unutrašnjeg komentara: „Opet si pokazao da nisi dovoljno dobar.“
Ti strahovi mogu biti snažni i kada je sam propust mali i lako popravljiv.
Odgovornost i strah nisu isto
Postoje zadaci kod kojih greška ima ozbiljne posledice. Tu su potrebni znanje, procedure, stručna provera i odgovarajući oprez. Cilj nije da proveravanje svuda svedemo na minimum.
Ipak, isti intenzitet kontrole ponekad primenjujemo i na neformalnu poruku, prvi nacrt ili jednostavan izbor. Sitnicu proveravamo kao da od nje zavisi nešto presudno.
Razumna pažnja prilagođava se zadatku. Zna šta proverava i na osnovu čega može da zaključi da je provera završena. Preterano proveravanje često traje dok ne osetimo potpunu sigurnost, a taj osećaj stalno izmiče.
Važno pitanje glasi: da li sledeća provera još poboljšava rezultat ili samo pokušava da umiri moj strah?
Kako proveravanje održava sumnju
Kada nas mogućnost greške uznemiri, dodatno pregledanje može doneti kratko olakšanje. Ako zatim sve prođe dobro, lako zaključimo: „Dobro je što sam proverio još pet puta.“
Možda je neka provera zaista pronašla važan propust. Ali ako poslednjih nekoliko pregledanja nije ništa promenilo, nemamo potvrdu da su bila neophodna. Ipak možemo doživeti da su nas upravo ona zaštitila.
Tako se prag za završavanje zadatka pomera. Sledeći put se ponovo oslanjamo na isti obim kontrole, a ponekad i na veći.
Istovremeno odlaganje stvara novi pritisak. Rok se približava, umor raste i imamo sve manje vremena za druge obaveze. Postupak kojim pokušavamo da obezbedimo kvalitet počinje da otežava završavanje posla.
Preterano proveravanje i izbegavanje prepoznati su kao ponašanja koja mogu održavati perfekcionističke teškoće. cci.health.wa.gov.au
Zašto strah nekada vodi ka nepokušavanju
Osoba koja se plaši grešaka može delovati veoma savesno. Ali može i dugo da ne počinje, da odlaže predaju ili da odbija nove zadatke.
Ako verujemo da moramo odmah znati kako se nešto radi, početnička nesigurnost postaje teško podnošljiva. Čekamo da budemo spremni, iako se deo spremnosti može razviti tek kroz pokušaj.
Izbegavanje nas privremeno štiti od procene. Međutim, ostajemo bez iskustva da možemo nešto naučiti, primiti korekciju i nastaviti.
Pitanje „šta bih pokušao kada bi bilo dozvoljeno da ne umem odmah?“ može pokazati koliko nam ovaj strah sužava mogućnosti.
Uloga kritike, odobravanja i stida
Neki ljudi pamte da su greške u detinjstvu izazivale podsmeh, ponižavanje ili nesrazmernu kaznu. Drugi su dobijali pažnju uglavnom kada postignu odličan rezultat. Takva iskustva mogu doprineti načinu na koji kasnije doživljavamo propuste.
Ipak, to nije obavezno objašnjenje. Strah se može pojačati i u zahtevnom radnom okruženju, posle neprijatne kritike ili kroz visoke zahteve koje sami sebi postavljamo.
Unutrašnji kritičar nekada nastavlja da govori strogo čak i kada okolina nije takva. Dobijemo korisnu primedbu, a u sebi čujemo opštu osudu.
Stid dodatno otežava stvar. Umesto da pokažemo šta treba popraviti, poželimo da sakrijemo i rad i sebe. Tada nam je teže da pitamo, tražimo pomoć ili učimo pred drugima.
Vredi razlikovati konkretnu povratnu informaciju od ličnog omalovažavanja. Kritika postupka može biti korisna. Ponižavanje ne postaje opravdano zato što smo negde pogrešili.
Vrati grešku u konkretne razmere
Kada se greška dogodi, pokušaj prvo da je opišeš bez opšte ocene sebe. „Poslao sam pogrešan prilog“ govori šta treba rešiti. „Potpuno sam nesposoban“ ne govori kako da ispraviš posledicu.
Zatim pogledaj šta je stvarno nastalo: da li je neko oštećen, šta je popravljivo i kome treba javiti? Nekada je dovoljno poslati ispravku. Nekada su potrebni izvinjenje, dodatni rad ili promena procedure.
Greška može otkriti manjak znanja ili veštine u određenoj oblasti. To je razlog za učenje, dodatnu proveru ili podršku. Ne daje dovoljno osnova za presudu o našoj ukupnoj vrednosti.
Odgovornost postaje jasnija kada je vežemo za konkretan postupak i njegovu ispravku.
Odredi kako izgleda završen zadatak
Pre početka jednostavnijeg posla možeš zapisati nekoliko kriterijuma: šta rezultat mora da sadrži, koje podatke treba proveriti i do kada treba završiti.
Tako „gotovo“ dobija značenje koje ne zavisi isključivo od osećaja sigurnosti.
Za kratku poslovnu poruku to može biti: jasna namera, tačan primalac, odgovarajući prilog i jedna pažljiva jezička provera. Kada je to urađeno, preostala nelagoda sama po sebi nije dokaz da treba otvoriti novi krug pregledanja.
Kod zadataka sa ozbiljnim posledicama kriterijumi i provere određuju se prema stručnim standardima i pravilima posla. Ne menjamo ih da bismo vežbali opuštenost.
Proveri cenu dodatnog pregledanja
U nekoliko uobičajenih zadataka zabeleži koliko vremena trošiš na proveru i šta si njome stvarno promenio.
Možda prvim pregledom ispraviš važnu grešku, drugim popraviš jasnoću, a narednih dvadeset minuta samo menjaš reči koje su već bile sasvim prikladne.
Takav zapis pomaže da uočiš trenutak kada dodatni trud prestaje da daje srazmernu korist. Ne moraš svaki minut da meriš; cilj je okvirna slika.
U cenu ulaze i umor, kašnjenje, prekinut odmor i poslovi za koje više nemaš vremena.
Napravi mali pokušaj drugačijeg ponašanja
Izaberi zadatak sa malim posledicama i odredi razumnu proveru. Ako ga obično pregledaš mnogo puta, probaj da smanjiš jedno nepotrebno ponavljanje.
Pre toga zapiši šta očekuješ: „Ako ovo pošaljem posle dogovorene provere, verovatno ću propustiti nešto važno i osoba će misliti da sam neozbiljan.“
Posle pogledaj šta se dogodilo. Da li se strah ostvario? Da li je bilo propusta? Ako jeste, koliki je bio i kako si ga rešio?
Ovakvi mali eksperimenti koriste se u radu sa perfekcionističkim ponašanjima. Njihova svrha je da očekivanja proveravamo iskustvom, umesto da zauvek pretpostavljamo da je svaka dodatna provera neophodna. cci.health.wa.gov.au
Ne treba namerno praviti štetu ili preskakati obavezne kontrole. Vežba se dopuštanje razumne nesigurnosti u dovoljno bezbednom zadatku.
Dozvoli učenju da bude vidljivo
Novi zadatak podrazumeva da nešto još ne znamo. Možemo postaviti pitanje, napraviti probnu verziju i tražiti preciznu povratnu informaciju.
Umesto „da li je sve dobro?“ korisnije je pitati „da li je ovaj deo dovoljno jasan?“ ili „koju bih stvar prvo trebalo da popravim?“. Tako procena postaje upotrebljiva.
Moguće je da nam i dalje bude neprijatno. Napredak se može videti u tome što smo predali rad, postavili pitanje ili prihvatili korekciju bez višednevnog povlačenja.
Dobar rezultat i dalje može da nam bude važan. Promena je u tome da dopuštamo da do njega dolazimo kroz postupak učenja, a ne samo kroz pokušaj da nikada ne pogrešimo.
Kada je potrebna podrška
Ako strah od grešaka ozbiljno remeti posao, učenje, san ili odnose, korisno je obratiti se stručnjaku za mentalno zdravlje. Posebno ako proveravanje zauzima veliki deo dana, teško ga je prekinuti ili zbog njega sve više izbegavamo obaveze.
Nije potrebno čekati da potpuno izgubimo sposobnost da završavamo stvari.
Greške imaju različitu težinu i zaslužuju odgovarajući odgovor. Nekad je potrebna mala ispravka, nekad ozbiljno preuzimanje odgovornosti. U oba slučaja korisnije je razumeti šta se dogodilo i šta treba preduzeti nego ostati u opštoj osudi sebe.
Možemo biti savesni, popravljati ono što smo pogrešili i nastaviti da učimo. Jedan propust ne mora da postane mera svega što jesmo.