Izbegavanje zbog anksioznosti

Kada nam danas bude lakše, a sutra sve teže

Ponekad je dovoljna odluka da negde ne odemo pa da napetost odmah popusti. Otkazali smo susret, odložili poziv ili pronašli razlog da još ne započnemo razgovor. Telo se malo opusti i pomislimo: „Dobro je, ne moram sada.“

Olakšanje je stvarno. Ali situacija koju smo izbegli često ostaje pred nama. Kada se ponovo približi, može delovati još teže. Uz prvobitni strah sada imamo i iskustvo povlačenja, pa nam je lakše da poverujemo da ne bismo mogli da se snađemo.

Tako može nastati obrazac izbegavanja zbog anksioznosti. Udaljavamo se od situacija koje izazivaju nelagodu, a vremenom je sve manje stvari koje možemo slobodno da radimo.

To je opis jednog obrasca ponašanja, a ne dijagnoza sama po sebi. Ne znači ni da je svako odlaganje problem. Važno je zbog čega odlažemo, šta nam to donosi i šta nas dugoročno košta.

Zašto izbegavanje tako brzo donosi olakšanje

Anksioznost često počinje pre samog događaja. Zamišljamo neprijatan razgovor, tuđu procenu, mogućnost da pogrešimo ili da nas preplavi nelagoda. Telo reaguje na ono što očekujemo.

Ako otkažemo, nestaje neposredni zahtev da se sa tim suočimo. Napetost može brzo da opadne. Zbog toga povlačenje deluje kao dobro rešenje.

Upravo to olakšanje može da učvrsti naviku. Sledeći put kada osetimo sličnu napetost, ponovo poželimo da odustanemo. Znamo da je ranije pomoglo da nam odmah bude lakše.

Međutim, olakšanje posle otkazivanja ne govori nam kako bi susret zaista prošao. Znamo da smo se smirili kada smo se povukli; ne znamo da li bismo uspeli da podnesemo nelagodu i uradimo ono što nam je bilo važno.

Kako situacija postaje sve veća

Ako ne ulazimo u situaciju koje se plašimo, imamo manje prilike da proverimo svoja predviđanja. Uverenje „neću moći da se snađem“ ostaje uglavnom neispitano.

Možemo čak doživeti povlačenje kao njegovu potvrdu: „Čim mi je ovoliko laknulo, znači da bi bilo strašno da sam otišao.“ Ali takav zaključak ide dalje od onoga što smo iskusili. Olakšanje potvrđuje da je očekivanje bilo neprijatno, ne da bi ishod morao biti loš.

Vremenom se izbegavanje može proširiti. Prvo izostavimo veliko okupljanje, zatim manje druženje, a posle počnemo da odlažemo i običan poziv. Ne događa se to kod svakoga niti posle svakog odustajanja, ali vredi primetiti ako se naš raspon mogućnosti smanjuje.

Problem tada više nije samo određena situacija. Sve više organizujemo život oko toga kako da ne osetimo anksioznost. Stručni materijali za samopomoć upravo izdvajaju ovu razliku između kratkotrajnog olakšanja i dugoročnog održavanja straha. NHS

Izbegavanje nije uvek potpuni neodlazak

Nekada odemo, ali pokušavamo da svedemo kontakt sa situacijom na minimum. Stignemo kasno, odemo ranije, ćutimo iako želimo nešto da kažemo ili unapred uvežbamo svaku rečenicu.

Možemo pristati samo ako neko ide sa nama. Ili sve vreme držati telefon u ruci da bismo imali čime da se zaokupimo kada osetimo nelagodu.

Takva ponašanja nisu automatski problem. Pratnja može biti korisna podrška, priprema je često potrebna, a raniji odlazak može biti sasvim razuman izbor. Važna je njihova uloga.

Ako verujemo „mogu da odem uz podršku, pa ću postepeno probati više“, podrška nam možda pomaže da proširujemo mogućnosti. Ako zaključimo „bez te osobe sigurno ne bih izdržao“, ona može postati uslov bez kojeg se više ne usuđujemo da pokušamo.

Zato je korisnije pitati čemu ponašanje služi nego ga unapred označiti kao dobro ili loše.

Kada odlaganje postaje izbegavanje

Odlaganje može biti odgovorno. Možda smo bolesni, iscrpljeni, nemamo potrebne informacije ili smo preuzeli previše obaveza. Nije potrebno svako „ne danas“ pretvarati u dokaz slabosti.

Izbegavanje zbog anksioznosti lakše prepoznajemo kada se ista situacija uporno pomera, iako nam je važna i postoje uslovi da napravimo neki korak. Razlozi se menjaju, ali glavni uslov ostaje: uradićemo to kada više ne budemo uznemireni.

Možemo se zapitati: kada ne bih osećao ovu nelagodu, da li bih želeo i mogao da uradim to što odlažem?

Odgovor neće uvek biti jednostavan. Ipak, može pomoći da razdvojimo potrebu za odmorom ili zaštitom od pokušaja da izbegnemo neprijatan osećaj.

Cena koja se ne vidi odmah

Posle otkazivanja prvo primećujemo olakšanje. Kasnije mogu doći razočaranje, propuštena prilika ili nezadovoljstvo sobom.

Počnemo da se kritikujemo: „Zašto ja ne mogu kao drugi?“ Time se prvobitnoj anksioznosti pridružuje stid. Sledeći pokušaj sada nosi i strah da ćemo ponovo odustati.

Samokritika ne objašnjava šta nam je potrebno da bismo uspeli. Korisnije je pogledati konkretno: šta izbegavamo, čega se plašimo i kako bi izgledao manji, ostvariv pokušaj?

Važno je i ono što želimo da vratimo u život. Možda druženje, samostalno kretanje, profesionalnu priliku ili mogućnost da kažemo šta mislimo. Taj razlog daje smisao vežbanju. Ne moramo se suočavati sa svakom neprijatnošću samo da bismo sebi nešto dokazali.

Napravi spisak onoga što izbegavaš

Izaberi jednu oblast u kojoj želiš više slobode. Zapiši konkretne situacije, umesto širokog cilja poput „da budem opušteniji među ljudima“.

Na primer: odgovoriti na poziv, predložiti kratko viđanje, otići na manje okupljanje ili postaviti pitanje na sastanku.

Pored svake situacije možeš okvirno oceniti koliko ti je teška, od nula do deset. Zatim ih poređaj od lakših ka težim. Ocene služe da lakše odabereš početak, ne da precizno izmeriš svaku promenu u sebi.

Postepeno približavanje situacijama kojih se plašimo koristi se u pristupima zasnovanim na izlaganju. Osnovna ideja je da kroz iskustvo proveravamo očekivanja i upoznajemo svoju sposobnost da se nosimo sa nelagodom. NHS

Smanji korak, ali zadrži ono što želiš da vežbaš

Ako ti je veliki skup trenutno pretežak, manji susret može biti dobar početak. Ako odlažeš poziv, možda prvi pokušaj može biti kratak razgovor sa osobom koju poznaješ.

Korak treba da bude dovoljno blag da je ostvariv, ali da ipak uključuje susret sa onim što izbegavaš. Pripremanje spiska pitanja može pomoći pre poziva; beskrajno doterivanje spiska bez pozivanja ostavlja nas na istom mestu.

Pre pokušaja odredi šta tačno želiš da uradiš. Na primer: „Otići ću na kratko viđanje i uključiti se u razgovor“, umesto „otići ću i neću osećati nikakvu anksioznost“.

Bira se dobrovoljno, u dovoljno bezbednim okolnostima. Ne radi se o izlaganju stvarnoj opasnosti niti o tome da se prisilimo na najtežu moguću situaciju. healthdirect

Ne čekaj da budeš potpuno miran

Ako je uslov za pokušaj potpuno odsustvo anksioznosti, lako nastavimo da odlažemo. Deo učenja može biti upravo iskustvo da smo sposobni za postupak i dok postoji izvesna nelagoda.

To ne znači da treba ignorisati svoje granice ili po svaku cenu ostajati preplavljen. Ako je korak prevelik, prilagođavamo ga i po potrebi tražimo stručnu podršku.

Korisno je dati sebi priliku da ostvariš dogovoreni mali zadatak, umesto da pri prvom porastu napetosti automatski odustaneš. Ne mora svaki pokušaj završiti potpunim smirenjem da bi bio vredan.

Možda si bio napet, ali si postavio pitanje. Možda ti je glas zadrhtao, ali si završio razgovor. I to su iskustva koja ranije izbegavanje nije dopuštalo.

Uporedi predviđanje sa onim što se dogodilo

Pre pokušaja kratko zapiši čega se plašiš. Što je predviđanje konkretnije, lakše ga je kasnije proveriti.

„Biće neprijatno“ veoma je široko. „Neću uspeti da izgovorim pitanje“ ili „ako zastanem, svi će me ismejati“ jasnije pokazuje šta očekujemo.

Posle pokušaja pogledaj šta se zaista dogodilo. Da li se predviđeni ishod ostvario? Ako jeste delimično, kako si reagovao? Da li si mogao da uradiš više nego što si očekivao?

Cilj nije dokazivanje da će sve uvek proći dobro. Možemo naići na neprijatnu reakciju, pogrešiti ili se zbuniti. Važno je da procenu gradimo na stvarnom iskustvu, uključujući sposobnost da se snađemo kada nije idealno.

Ponavljanje je važnije od jednog velikog pokušaja

Jedan uspeh ne mora odmah da ukloni strah. Korisno je ponoviti ostvariv korak i dati sebi više prilika za učenje, a zatim postepeno proširivati zadatak.

Ako je neki pokušaj bio pretežak, možemo proveriti šta je nedostajalo: manji korak, više vežbe, jasniji cilj ili odgovarajuća pomoć. To je podatak za prilagođavanje.

Nije korisno zaključiti da smo sve pokvarili ako smo jednom otkazali. Važniji je obrazac kroz vreme: da li se ponovo približavamo onome što nam je važno ili se naš život dalje sužava?

Postepen rad zahteva strpljenje. Nema potrebe da tempo određujemo prema tuđim mogućnostima ili pritisku okoline. healthdirect

Kada je potrebna stručna podrška

Ako izbegavanje ozbiljno ograničava odlazak na posao, kretanje, odnose ili druge važne oblasti života, vredi potražiti pomoć stručnjaka za mentalno zdravlje. To je posebno važno kada su reakcije veoma intenzivne, povezane sa traumatskim iskustvima ili kada samostalni pokušaji dovode do sve većeg preplavljivanja.

Nekada je povlačenje potrebna zaštita. Od stvarne opasnosti, nasilja i situacija koje ugrožavaju zdravlje ne treba praviti vežbu suočavanja. Ovaj tekst odnosi se na dovoljno bezbedne situacije koje izbegavamo prvenstveno zbog očekivane anksioznosti.

Povratak može početi malim postupkom: jednim pozivom, kratkim susretom ili pitanjem koje smo dugo odlagali.

Važno je da taj korak bude naš izbor i da nas približi životu koji želimo. Samopouzdanje tada dobija konkretnu osnovu: iskustvo da smo nešto pokušali i otkrili kako možemo da se snađemo.

Коментари

Још нема коментара. Зашто не бисте започели разговор?

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *