Kada razmišljamo sve više, a odluku stalno odlažemo
Razmišljanje o budućnosti pomaže nam da se pripremimo. Proverimo šta nas čeka, razmotrimo prepreke i odlučimo šta ćemo preduzeti. Ali ponekad razmišljanje izgubi taj pravac. Jedno pitanje otvara drugo, svaki odgovor dobija novo „ali“, a posle dugog razmatranja osećamo se umornije i manje sigurno nego na početku.
Tada se korisno promišljanje pretvara u preteranu zabrinutost. Um stalno razrađuje šta bi moglo da krene po zlu, dok nam je sve teže da odlučimo i nastavimo dalje.
Povremena briga je deo života. Ovde govorimo o obrascu koji se ponavlja, oduzima vreme i otežava svakodnevicu. Samo prepoznavanje u ovom opisu ne znači da imamo anksiozni poremećaj.
Kako razlikovati pripremu od preterane brige
Priprema ima određenu temu i neki rezultat: potrebnu informaciju, plan, odluku ili zaključak da ćemo sačekati dok se okolnosti ne razjasne. Ne mora odmah da reši problem, ali nam pomaže da odredimo šta dalje.
Preterana briga često nema takvu završnu tačku. Razmišljamo dok ne osetimo potpunu sigurnost, a ona stalno izmiče.
Pred putovanje, na primer, korisno je proveriti dokumenta, prevoz i smeštaj. Međutim, možemo zatim provesti sate zamišljajući sve moguće komplikacije i tražeći dodatne potvrde, iako smo potrebnu pripremu već završili.
Granica nije samo u dužini razmišljanja. Složena odluka može opravdano zahtevati mnogo vremena. Važnije pitanje glasi: da li dolazim do novih informacija i jasnijeg postupka ili ponavljam iste mogućnosti u pokušaju da se konačno umirim?
Kako počinje krug „šta ako“
Često postoji nešto čiji ishod još nije poznat: odgovor koji čekamo, posao koji treba završiti ili odluka koja nosi izvestan rizik. Pojavi se misao: „Šta ako ne uspe?“
Um počinje da razvija scenario. Zamišljamo problem, svoju reakciju i posledice. Zatim pokušavamo da pronađemo način da se zaštitimo.
Ovakvo razmatranje može biti korisno ako dovede do razumne pripreme. Teškoća nastaje kada svaka mogućnost zahteva novu proveru. „A šta ako ni to ne pomogne?“ „Šta ako sam nešto prevideo?“ Tako pokušaj pronalaženja sigurnosti proizvodi sve više pitanja.
Zašto zamišljanje loših scenarija ponekad donosi olakšanje
Na prvi pogled deluje nelogično: kako nas razmišljanje o nečemu lošem može umiriti?
Ponekad nam donese osećaj pripremljenosti. Kažemo sebi: „Razmotrio sam tu mogućnost. Znam kako bih reagovao.“ Na trenutak imamo utisak da situaciju bolje kontrolišemo.
Problem je što olakšanje može brzo nestati. Pojavi se još jedna mogućnost koju nismo obradili i ponovo počinjemo da analiziramo. Ako smo brigu povezali sa pripremljenošću, postaje teško da je prekinemo: deluje kao da bismo time prestali da pazimo na nešto važno.
Olakšanje, međutim, nije obavezan deo ovog kruga. Kod nekih ljudi zamišljanje loših ishoda odmah pojača uznemirenost. Ipak nastavljaju, nadajući se da će sledeća misao doneti rešenje. Kod drugih se napetost i kratko olakšanje smenjuju.
Moguće je i da povoljan ishod naknadno pripišemo svojoj brizi: „Dobro je što sam toliko mislio o tome.“ Vredi tada razdvojiti ono što smo konkretno uradili od vremena provedenog u ponavljanju istih strahova. Možda je pomogla jedna dobra priprema, dok dodatni sati brige nisu ništa promenili.
Kako se zabrinutost vidi u telu i ponašanju
Briga nije samo tok reči u glavi. Mogu je pratiti napeta vilica, zategnuti mišići, isprekidan san i umor pri buđenju. Telo teško odmara dok pažnja stalno ostaje na mogućim problemima.
U mislima se često ponavljaju rečenice poput: „Moram da budem spreman“, „Ne smem ništa da previdim“ ili „Ako prestanem da mislim o tome, nešto će poći po zlu“.
U ponašanju se može pojaviti prekomerno prikupljanje informacija. Čitamo još jedan tekst, tražimo još jedno mišljenje i ponovo proveravamo isto. Ponekad se mišljenja drugih razlikuju, pa umesto sigurnosti dobijemo dodatnu zbunjenost.
Odluke ostaju odložene. Planovi sa neizvesnim ishodom postaju neprivlačni, čak i kada su nam važni. Jedan ovakav znak ne određuje obrazac; važni su učestalost, okolnosti i posledice.
Šta nas zadržava u brizi
Jedan razlog može biti teško podnošenje neizvesnosti. Neznanje o ishodu doživljavamo kao nešto što moramo što pre ukloniti. Ali za mnoga životna pitanja ne postoji odgovor koji možemo dobiti unapred.
Potreba za kontrolom može pojačati taj napor. Razmišljanje daje osećaj da nešto preduzimamo, čak i kada se mogućnosti stvarnog uticaja nisu promenile.
Kod nekih ljudi važan je osećaj odgovornosti: „Ako mogu da zamislim problem, dužan sam da ga sprečim.“ Tako sebi pripisuju odgovornost i za okolnosti koje ne mogu da kontrolišu.
Strah od greške dodatno otežava odlučivanje. Ako od sebe tražimo izbor koji nikada nećemo zažaliti, teško je prepoznati trenutak kada imamo dovoljno informacija.
Ove veze nisu univerzalni uzroci. Korisno je proveriti koja od njih odgovara našem iskustvu. Šta pokušavamo da izbegnemo brigom? Šta mislimo da bi se dogodilo kada bismo prestali da analiziramo? Istraživanje uverenja o korisnosti brige i potrebe za izvesnošću deo je stručnih pristupa ovom problemu. Information Sheets & Workbooks
Pred spavanje ovaj obrazac može postati posebno primetan. Dnevne obaveze se stišaju, a nerešena pitanja dobiju prostor. Um tada pokušava da obavi posao za koji često nema ni novih podataka ni mogućnosti delovanja.
Prvi korak: prepoznaj kada razmišljanje postaje ponavljanje
Ne moramo analizirati svaku svoju misao. Dovoljno je da primetimo jednu epizodu i zapitamo se: o čemu sada brinem, šta je pokrenulo brigu i da li sam saznao nešto novo?
Korisno je osvrnuti se i na ranija predviđanja. Koliko se onoga čega smo se plašili zaista dogodilo? Kada se nešto teško jeste dogodilo, kako smo se snašli? Cilj ovih pitanja je realnija procena i opasnosti i sopstvenih mogućnosti.
Možemo razmotriti i cenu obrasca: šta bi dobilo mesto u našem danu kada bismo manje vremena provodili u istoj brizi? Odmor, posao, druženje ili neka dugo odlagana obaveza daju nam konkretan razlog da probamo drugačije.
Razdvoji stvarni problem od pretpostavke
„Nemam dovoljno novca za račun koji dospeva u petak“ jeste konkretan problem. „Šta ako jednog dana ostanem bez svega?“ mnogo je šire predviđanje.
Oba mogu izazvati snažnu uznemirenost, ali traže različit odgovor. Kod konkretnog problema možemo razmotriti mogućnosti i odrediti postupak. Kod zamišljene opasnosti treba proveriti ima li dostupnih činjenica i razumnih mera pripreme, a zatim uočiti gde dalje razmišljanje više ništa ne doprinosi.
I stvarni problemi imaju neizvestan deo. Možemo poslati prijavu za posao, ali ne možemo unapred obezbediti odgovor. Možemo se pripremiti za razgovor, ali ne možemo potpuno predvideti drugu osobu.
Korisno je pitati: šta je činjenica, šta pretpostavljam i na šta sada mogu da utičem?
Pretvori ono što možeš u konkretan korak
Kada postoji mogućnost delovanja, preciziraj je. Umesto „moram nešto da uradim povodom posla“, odredi: „Danas ću dopuniti biografiju i poslati jednu prijavu.“
Dobar korak ima jasno značenje i vreme. Ako danas nije moguć, možemo odrediti kada ćemo ga preduzeti ili koju informaciju prvo treba pribaviti.
Time se problem možda neće završiti, ali ćemo znati šta je sledeće. Ako se ista briga vrati bez novih okolnosti, možemo se podsetiti da plan postoji i vratiti pažnju trenutnoj aktivnosti. Za taj povratak nije potrebno da se najpre potpuno umirimo. Razdvajanje rešivih problema od hipotetičkih briga i pravljenje konkretnog plana preporučuje i NHS u svojim materijalima za samopomoć. NHS
Odredi vreme za bavljenje brigama
Ako zabrinutost prekida čitav dan, može pomoći pokušaj da joj odredimo ograničeno vreme. Na primer, deset do petnaest minuta u unapred izabranom terminu, dovoljno rano da ne postane produžetak odlaska na spavanje.
Kada se briga javi tokom dana, kratko zapišemo temu i ostavimo njeno razmatranje za taj termin. Ako se pojavi hitan problem koji zahteva postupak, rešavamo ga; odlažemo ponavljanje brige, a ne potrebnu akciju.
U izabrano vreme proveravamo šta je još važno i postoji li korak koji možemo preduzeti. Ako tema više nije značajna, nema potrebe da je ponovo pokrećemo samo zato što smo je zapisali.
Ovo je pokušaj koji treba proceniti prema rezultatu. Svrha je da razmišljanje dobije granice, umesto da se neprimetno proširi na ceo dan. NHS
Vežbaj odluke bez potpune sigurnosti
Male svakodnevne odluke pružaju priliku da proverimo možemo li postupati i sa nešto preostale sumnje. Možemo izabrati dovoljno dobru opciju bez dodatnog poređenja ili završiti mali zadatak bez nepotrebne ponovne provere.
Takve pokušaje biramo u bezbednim situacijama. Medicinske odluke, stvarni rizici i ozbiljne obaveze zahtevaju odgovarajuće informacije i stručan savet.
Posle pokušaja posmatramo šta se dogodilo. Da li smo mogli da nastavimo dan iako nelagoda nije odmah nestala? Da li je dodatna provera zaista bila potrebna? Ako se pojavila teškoća, jesmo li mogli da reagujemo kada je nastala?
Tako postepeno upoznajemo razliku između potrebne pripreme i zahteva da unapred imamo odgovor na sve.
Kada je potrebna podrška
Ako briga uporno remeti san, koncentraciju, odnose ili sposobnost odlučivanja, vredi potražiti stručnu pomoć. Posebno ako se širi na sve više oblasti života i teško uspevamo da se od nje odvojimo. Ovaj tekst može pomoći prepoznavanju obrasca, ali ne služi postavljanju dijagnoze. Information Sheets & Workbooks
Korisno razmišljanje ostavlja nas sa nečim upotrebljivim: informacijom, planom, odlukom ili jasnim razlogom da sačekamo. Kada toga nema, a ista pitanja se samo umnožavaju, možemo zastati i proveriti čemu trenutno služi nastavak analiziranja.
Možda nećemo dobiti potpunu sigurnost. Ipak možemo imati dovoljno jasnoće da napravimo sledeći korak.