Anksioznost – strepnja i unutrašnja napetost

Anksioznost: kada iščekivanje opasnosti počne da upravlja našim danom

Ponekad se ništa loše nije dogodilo, a mi već osećamo da moramo da budemo na oprezu. Razgovor tek predstoji, odgovor još nije stigao, odluka nije doneta. Ipak, telo je napeto, pažnja se vraća na ono što bi moglo da krene po zlu, a um pokušava da predvidi i spreči neprijatan ishod.

Takvo stanje nazivamo anksioznošću. Možemo ga opisati kao strepnju pred mogućom opasnošću: reagujemo na ono što očekujemo, iako još ne znamo hoće li se zaista dogoditi.

Anksioznost sama po sebi nije dijagnoza. Može biti prolazna reakcija na neizvesnost, promenu ili važan događaj. Problem postaje veći kada je učestala, teško se smiruje i počinje da ograničava svakodnevni život.

Šta se događa kada smo anksiozni

Strah obično vezujemo za opasnost koju opažamo kao neposrednu. Kod anksioznosti opasnost često tek predviđamo. Zabrinutost je misaoni deo tog iskustva: pitanja, pretpostavke i scenariji kojima pokušavamo da utvrdimo šta bi moglo da se dogodi.

Ove razlike nisu oštre. U istom trenutku možemo da brinemo, osećamo strah i primećujemo telesnu napetost. Korisno ih je razlikovati zato što anksioznost obuhvata više od misli koje nas uznemiravaju.

Disanje može postati pliće, srce ubrzano, ramena i vilica zategnuti, a želudac stegnut. Mogu se javiti umor, razdražljivost i teškoće sa koncentracijom ili spavanjem. Takve tegobe mogu pratiti anksioznost, ali same po sebi ne potvrđuju njen uzrok.

Istovremeno se menja ono što primećujemo. Pažnja se više zadržava na mogućim znacima problema. Kratak odgovor deluje hladno, nečije ćutanje postaje sumnjivo, a neizvestan ishod počinje da izgleda kao najava neuspeha.

Može nastati dodatni krug: misao pojača telesnu napetost, a napetost zatim doživimo kao potvrdu da se zaista sprema nešto loše. Osećaj jeste stvaran. Zaključak koji iz njega izvlačimo ipak treba proveriti.

Zašto nam treba sve više sigurnosti

Kada smo uznemireni, prirodno je da pokušamo da se umirimo. Ponovo čitamo poruku, proveravamo da li smo nešto dobro uradili, pitamo drugu osobu šta misli ili unapred uvežbavamo razgovor.

Ništa od toga nije samo po sebi problem. Provera može sprečiti grešku, savet može pomoći, a priprema olakšati važan razgovor. Teškoća nastaje kada postupak više ne donosi korisnu informaciju, ali ga ponavljamo da bismo makar nakratko uklonili nelagodu.

Na primer, jednom proverimo poslatu prijavu i utvrdimo da je sve u redu. Posle nekoliko minuta pojavi se sumnja: „A šta ako ipak nisam dobro pogledao?“ Proverimo ponovo. Olakšanje se vrati, ali sada zavisi od nove provere.

Tako može da se održava krug: nešto protumačimo kao pretnju, telo se aktivira, pažnja se usmeri na rizik, pokušamo da obezbedimo potpunu sigurnost i osetimo privremeno olakšanje. Kada se sumnja vrati, ponovo tražimo potvrdu.

Važno pitanje zato glasi: da li mi ovaj postupak pomaže da rešim problem ili mi samo kratko smanjuje nelagodu?

Kako izbegavanje sužava život

Sličan obrazac može se razviti kroz izbegavanje. Odložimo razgovor, odbijemo poziv, ne pošaljemo ponudu ili prepustimo drugome da odluči. Napetost se smanji jer smo se udaljili od onoga što je izaziva.

Međutim, propuštamo priliku da proverimo kako bismo se snašli. Ako se izbegavanje ponavlja, sve više situacija može početi da deluje preteće. Kratkoročno nam je lakše, dok dugoročno imamo manje slobode.

Zato vredi zastati pred pitanjem: šta sam prestao da radim zato što unapred očekujem neprijatnost?

To ne znači da svako povlačenje treba menjati. Od stvarne opasnosti treba se zaštititi, a neke obaveze zaista prevazilaze naše trenutne mogućnosti. Ovde govorimo o situacijama koje procenjujemo kao dovoljno bezbedne, ali ih izbegavamo prvenstveno zbog očekivane nelagode.

Šta može da pojačava anksioznost

Za neke ljude posebno je teško samo neznanje. „Još ne znam“ brzo postaje „ne mogu da budem miran dok ne saznam“. Tada i mala neizvesnost može pokrenuti dugo analiziranje.

Kod drugih je izražena potreba za kontrolom. Pokušavaju da predvide svaki razgovor i svaki ishod, kao da će ih dovoljno dobra priprema zaštititi od svakog iznenađenja. Priprema ima svoju svrhu, ali ne može da ukloni sve što zavisi od okolnosti i drugih ljudi.

Strah od greške može dodatno povećati pritisak. Ako grešku doživljavamo kao dokaz lične bezvrednosti, obična odluka dobija mnogo veći ulog. Ne biramo samo šta ćemo uraditi, već kao da dokazujemo koliko vredimo.

Visoki zahtevi prema sebi i navika stalnog osmatranja mogućih problema takođe mogu doprineti napetosti. Ove teme nisu objašnjenje za svaku osobu. Korisne su kao pitanja za istraživanje: šta je meni teško, čega se pribojavam i šta mislim da moram da sprečim?

Anksioznost ima različite uzroke i okolnosti. San, opterećenje, prethodna iskustva, zdravstveno stanje i stvarne životne teškoće takođe zaslužuju pažnju. Ne bi bilo opravdano sve svesti na „pogrešno razmišljanje“.

Kako da prepoznamo svoj obrazac

Za početak je korisnije posmatrati jednu konkretnu situaciju nego pokušavati da objasnimo celokupnu svoju anksioznost.

Možemo kratko zapisati šta se dogodilo neposredno pre uznemirenosti, šta smo predvideli, šta smo osetili u telu i šta smo zatim uradili. Na kraju dodajemo: koliko je taj postupak pomogao i koliko dugo?

Posebno je korisno imenovati najgori očekivani ishod. Iza neodređenog „nešto nije u redu“ možda stoji strah od odbacivanja, greške, gubitka ili osećaja da nećemo moći da se snađemo. Kada to postane jasnije, lakše razlikujemo ono što zahteva postupak od onoga što trenutno ostaje pretpostavka.

Posmatranje treba da donese jasnoću. Dovoljno je nekoliko rečenica; nije potrebno neprestano pratiti sebe i analizirati svaku promenu raspoloženja.

Razdvojimo činjenicu, predviđanje i telesni osećaj

Rečenica „osećam da će se nešto loše dogoditi“ spaja više stvari. Možemo je razložiti: „Stomak mi je stegnut. Predviđam loš ishod. Još nemam potvrdu da će se on dogoditi.“

Time ne poričemo opasnost niti sebe uveravamo da će sve sigurno biti dobro. Preciznije opisujemo ono što znamo.

Ako postoji konkretan problem, sledeće pitanje je: šta mogu da uradim? Neplaćen račun traži plan plaćanja, nejasan dogovor možda traži jedno pitanje, a greška ispravku. Kada odredimo potreban postupak, razmišljanje dobija svrhu.

Ako se, međutim, vraćamo na isto pitanje bez novih informacija, korisno je primetiti da smo ušli u ponavljanje. Pitanje „šta sada mogu da preduzmem?“ tada je često upotrebljivije od još jednog pokušaja da unapred razrešimo sve moguće ishode. Razlikovanje rešavanja problema od repetitivnog razmišljanja važan je deo stručnih materijala za rad sa zabrinutošću.

Kako se vežba podnošenje neizvesnosti

Neizvesnost lakše podnosimo kroz male pokušaje u svakodnevici. Možemo poslati dovoljno pažljivo sastavljenu, bezazlenu poruku bez desetog čitanja ili doneti malu odluku bez dodatnog traženja potvrde.

Biramo nešto podnošljivo i dovoljno bezbedno. Zatim primećujemo poriv da proverimo još jednom i pokušamo da nastavimo izabranu aktivnost dok odgovor još nije dostupan.

Korisna rečenica može biti: „Voleo bih da znam, ali sada ne znam. Mogu da napravim sledeći korak i sa tim.“

Moguće je da nelagoda ostane. To samo po sebi ne znači da pokušaj nije uspeo. Važno je i da li smo uradili ono što nam je potrebno, umesto da ceo dan posvetimo dobijanju sigurnosti.

Posle pokušaja vredi proveriti šta se stvarno dogodilo: da li se predviđeni ishod ostvario, kako smo se snašli i da li je dodatna provera bila potrebna. Tako upoznajemo sopstvene mogućnosti kroz iskustvo. Rad na potrebi za sigurnošću i prihvatanju neizvesnosti deo je pristupa koje opisuje Centre for Clinical Interventions.

Kada telo ostaje uznemireno

Razumevanje ne donosi uvek trenutno smirenje. Možemo jasno videti da preterujemo u predviđanju, a da telo još bude napeto.

Tada možemo pokušati da opustimo vilicu i ramena, dišemo mirno i bez forsiranja ili pažnju usmerimo na ono što radimo i opažamo oko sebe. Dovoljno sna, kretanje, redovniji obroci i smanjenje prevelikog unosa kofeina takođe mogu pomoći.

Nije potrebno zahtevati od sebe da se potpuno smirimo pre svakog postupka. Ako stalno čekamo savršenu unutrašnju sigurnost, mnoge važne stvari mogu ostati odložene.

Kada je potrebna podrška

Ako anksioznost postaje uporna, remeti san, posao ili odnose, ili zbog nje sve više izbegavamo svakodnevne situacije, opravdano je potražiti stručnu pomoć. Ne moramo čekati da problem postane nepodnošljiv.

Nove, jake ili neobične telesne tegobe ne treba automatski pripisivati anksioznosti; po potrebi treba ih medicinski proveriti. Ovaj tekst služi razumevanju iskustva, a ne postavljanju dijagnoze.

Ne možemo obezbediti unapred povoljan ishod svakog razgovora, odluke ili promene. Možemo, međutim, postepeno upoznavati svoju reakciju, preduzimati ono što je do nas i ostavljati prostor za ono što još ne znamo.

Ponekad se napredak vidi u jednostavnoj promeni: pitanje je i dalje otvoreno, a mi smo ipak uspeli da nastavimo svoj dan.

Коментари

Још нема коментара. Зашто не бисте започели разговор?

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *