Da li je svest proizvod mozga ili je mozak proizvod svesti?
To je jedno od najvažnijih pitanja savremene nauke i filozofije.
Većina naučnika danas polazi od pretpostavke da je materija osnovna stvarnost. Iz nje je nastao život, iz života mozak, a iz mozga svest. Drugim rečima, svest je posledica složenih procesa koji se odvijaju u nervnom sistemu.
Ali šta ako je redosled obrnut?
Šta ako je svest postojala pre materije?
Šta ako mozak nije proizveo svest, već je svest proizvela mozak?
Upravo to tvrdi Amit Gosvami, teorijski fizičar i dugogodišnji profesor Univerziteta Oregon, koji je najveći deo svoje karijere posvetio pokušaju da poveže kvantnu fiziku i duhovnost.
Fizičar koji se usudio da postavi drugačije pitanje
Gosvami nije mistik koji se poziva na kvantnu fiziku da bi opravdao svoja uverenja. Naprotiv, on je fizičar koji smatra da upravo kvantna fizika pokazuje da materijalistička slika sveta nije potpuna.
Njegova osnovna ideja može da se sažme u jednoj rečenici:
Svest nije proizvod materije. Materija je proizvod svesti.
To je potpuni zaokret u odnosu na dominantan naučni pogled.
| Klasični materijalizam | Amit Gosvami |
|---|---|
| Materija je osnovna. | Svest je osnovna. |
| Mozak stvara svest. | Svest stvara mozak. |
| Univerzum postoji nezavisno od svesti. | Univerzum nastaje u svesti. |
Ovakav pogled naziva se monistički idealizam. „Monistički“ zato što postoji samo jedan temelj stvarnosti, a „idealizam“ zato što je taj temelj svest, a ne materija.
Zašto uopšte uvoditi svest u fiziku?
Odgovor leži u jednom od najčudnijih otkrića kvantne mehanike.
Na nivou elementarnih čestica priroda se ne ponaša onako kako očekujemo.
Elektron, na primer, pre merenja nije nužno na jednom određenom mestu. Kvantna teorija ga opisuje kao skup mogućnosti. Tek kada se izvrši merenje, dobija se jedan konkretan rezultat.
Pojednostavljeno rečeno, kao da priroda do poslednjeg trenutka „ne odlučuje“ šta će postati.
Fizičari to nazivaju kolapsom talasne funkcije.
Problem je što ni posle skoro jednog veka ne postoji jedinstven odgovor na pitanje:
Šta zapravo izaziva taj kolaps?
Postoji više različitih interpretacija kvantne mehanike i nijedna nije opšteprihvaćena.
Upravo tu Gosvami vidi prostor za svoju teoriju.
Po njemu, mogućnosti postaju stvarnost tek kada ih izabere svest.
Univerzalna svest, a ne ljudski um
Ovde često dolazi do nesporazuma.
Gosvami ne tvrdi da ljudski ego svojim mislima stvara svet oko sebe.
Ne smatra da čovek pogledom „materijalizuje“ elektrone.
On govori o univerzalnoj svesti koja predstavlja temelj svega što postoji.
Pojedinačna ljudska svest samo je njen izraz, slično kao što je talas izraz okeana.
To je razlog zbog kojeg njegove ideje često podsećaju na Advaita Vedantu i druge nedualne filozofije Istoka.
Mozak kao prijemnik
Jedna od njegovih najpoznatijih analogija jeste poređenje mozga sa radio-prijemnikom.
Radio ne proizvodi muziku.
On omogućava da muzika bude primljena.
Na isti način, kaže Gosvami, mozak ne proizvodi svest. On omogućava da se univerzalna svest izrazi kroz pojedinca.
Naravno, analogija nije dokaz. Ali ona lepo ilustruje kako izgleda njegov pogled na odnos mozga i svesti.
Gde nauka prestaje, a počinje filozofija
Gosvamijeve knjige su mnogima otvorile potpuno novi način razmišljanja.
Međutim, važno je naglasiti jednu stvar.
Njegova teorija nije naučni konsenzus.
Većina fizičara prihvata matematičku tačnost kvantne mehanike, ali ne prihvata zaključak da iz nje nužno sledi postojanje univerzalne svesti.
Drugim rečima:
kvantna fizika zaista postavlja duboka pitanja o prirodi stvarnosti.
Ali odgovor da je svest temelj univerzuma predstavlja jednu od mogućih filozofskih interpretacija, a ne eksperimentalno dokazanu činjenicu.
Upravo zbog toga Gosvami izaziva i veliko interesovanje i ozbiljne kritike.
Pitanje koje mi se nameće
Dok sam čitao o njegovim idejama, jedno pitanje mi se stalno vraćalo.
Ako je univerzalna svest sveprisutna i van prostora i vremena…
zašto uopšte postoji stanje mogućnosti?
Zašto postoji talasna funkcija koja tek kasnije kolabira?
Ako univerzalna svest već „zna“ sve što će se dogoditi, zar nije logično očekivati da je stvarnost od samog početka određena?
Gosvami bi verovatno odgovorio da univerzalna svest nije posmatrač u ljudskom smislu i da se stvarnost neprestano kreativno ostvaruje izborom jedne od mogućnosti.
To je zanimljiv odgovor.
Ali meni ostavlja novo pitanje:
Ako je svest zaista izvan vremena, da li joj je uopšte potreban proces izbora?
Možda odgovor postoji.
Možda ga još nismo pronašli.
A možda samo pokušavamo da nešto što je izvan vremena objasnimo pojmovima koji važe unutar vremena.
Možda je najveća vrednost Gosvamijevog rada upravo u pitanju koje postavlja
Čak i ako se jednog dana pokaže da njegova interpretacija nije tačna, teško je osporiti jednu stvar.
On je među retkim fizičarima koji su ozbiljno postavili pitanje koje je dugo bilo prepušteno filozofima i misticima:
Šta ako svest nije posledica materije, već njen uzrok?
To pitanje možda danas nema konačan odgovor.
Ali upravo takva pitanja često pokreću najveće promene u načinu na koji razumemo svet.
Možda Gosvami nije pronašao konačno rešenje.
Možda ga niko još nije pronašao.
Ali nesumnjivo je učinio nešto važno: pokazao je da razgovor o svesti više nije rezervisan samo za religiju i filozofiju. Zahvaljujući razvoju kvantne fizike, postao je i ozbiljna tema naučne rasprave.
A to je, bez obzira na konačan ishod te rasprave, veliki doprinos.