Ponekad se rasprave ne završe zato što neko nema argumente, već zato što sagovornici govore različitim jezicima, a da toga nisu svesni. Imao sam nedavno jednu takvu razmenu – ne kao sukob, već kao ogledalo koje mi je pomoglo da jasnije artikulišem sopstveni pogled na svest.
Na prvi pogled, činilo se da govorimo o istom iskustvu. Zapravo, i govorili smo o istom. Razlika je bila u tome kako ga tumačimo – iz kog ontološkog okvira polazimo.
Svest kao režim i svest kao polje
U savremenoj neuronauci često se svest definiše kao dinamički organizovan režim budnosti u kome su informacije globalno dostupne kognitivnom sistemu. U tom okviru, refleksivna samosvest, ego, identitet i narativ o sebi shvataju se kao sekundarne, nadgradne funkcije tog režima.
To je konzistentan i legitiman model. On objašnjava mnogo toga: korelate iskustva, promene u stanjima svesti, neurodinamičke obrasce, pa čak i zašto se određena iskustva javljaju, a druga ne.
Moj pogled je drugačiji, ali ne zato što osporavam taj model, već zato što ne polazim iz istog mesta.
Ja pravim razliku između svesti kao polja i informacija kao njenih sadržaja.
Fenomenološko i ontološko nisu isto
Pol, lični identitet, osećaj „ja“, doživljeni svet, misli, emocije, slike, sećanja – sve su to sadržaji svesti. Fenomenološki elementi. Informacije koje se pojavljuju u svesti.
Svest sama po sebi nije polna, nije lična, nema identitet i nema svet. Ona je prostor u kome se sve to pojavljuje.
Mešati ta dva nivoa – ontološki (šta je svest kao takva) i fenomenološki (šta se u njoj pojavljuje) – vodi u stalni nesporazum. Odsustvo sadržaja se tada pogrešno tumači kao „manjak svesti“, „redukcija“, „gašenje podsistema“. A zapravo se radi samo o odsustvu projekcije.
Analogija je jednostavna: ekran bez slike nije pokvaren ekran. Platno bez slike nije manjkavo. Ono je samo – prazno.
Dubok san kao svakodnevni primer
Tokom dubokog sna nema sveta, nema identiteta, nema pola, nema vremena. Ne postoji čak ni samosvest. A ipak, niko razuman neće reći da tada „svest ne postoji“. Nestali su sadržaji, ne i sama mogućnost iskustva.
Buđenje ima smisla upravo zato što postoji kontinuitet, iako sadržaji dolaze i odlaze.
Iz tog ugla, iskustvo koje se često naziva „nultom svešću“ meni liči na dubok san pri punoj svesti: odsustvo sadržaja, ali ne i odsustvo svesti.
Redukcija ili razotkrivanje?
U neuronaučnom jeziku, odsustvo narativa i identifikacija često se tumači kao redukcija: gašenje podsistema, energetski jeftinije stanje, selektivna disocijacija.
U mom iskustvu – i u iskustvu mnogih ljudi sa kojima sam radio – to stanje nije fragmentišuće, niti patološko. Naprotiv. Često je praćeno većom telesnom prisutnošću, osećajem integracije i unutrašnjeg mira.
Zato ga ne doživljavam kao gubitak, već kao prestanak lažnih identifikacija. Povlačenje ego-strukture. Nestanak iluzije odvojenosti.
To nije depersonalizacija u kliničkom smislu, već otkriće sloja iskustva iza ličnog identiteta.
Integracija ne mora značiti kompleksnost
Jedna od ključnih tačaka neslaganja tiče se same ideje integracije. Često se pretpostavlja da prava integracija mora značiti istovremeno prisustvo svih diferencijacija: identiteta, ega, sveta, polnosti, narativa.
Moj pogled je drugačiji. Integracija može značiti i razrešenje diferencijacija, ne njihovo gomilanje.
Zamisli nulu kao integraciju +x i −x. U tom smislu, stanje „nulte svesti“ nije praznina, već pomirenje suprotnosti. Ne nestanak muškog ili ženskog principa, već njihovo razrešenje u nečemu što ih prevazilazi.
Ako je svest jedna, onda je „moj“ identitet samo privremena ego-konstrukcija. Kada ona nestane, ne nestaje svest – nestaje priča o meni.
Temporalnost iskustva i uloga mozga
Često se kaže: ako iskustvo ima početak i kraj, ako zavisi od metaboličkih procesa u mozgu, onda ne može imati ontološku dubinu.
Ali moguće je i drugačije čitanje: da su upravo moždane funkcije ono što nas izbacuje iz tog iskustva, a ne ono što ga proizvodi. Kao što radio-prijemnik ne stvara signal, već ga prima, filtrira i gubi kada se poremeti.
Ne tvrdim da je ovo dokazivo. Nije. Ali ni suprotna tvrdnja nije. Zato sam oprezan sa ontološkim zaključcima koji se izvode iz korelata.
Zašto se ovde ljudi teško slože
Na kraju, mislim da se ovde uopšte ne sporimo oko iskustva. Sporimo se oko jezika kojim ga tumačimo.
Jedan jezik svest vidi kao funkcionalni režim obrade informacija. Drugi jezik pravi razliku između svesti kao polja i informacija kao sadržaja tog polja.
Iz ta dva različita ontološka okvira ista iskustva nužno dobijaju drugačije značenje. I dok se to ne prepozna, razgovor se vrti u krug.
Završna misao
Tvoje tumačenje može biti potpuno konzistentno unutar tvog okvira, kao što je i moje unutar mog. Možda ovde ne treba da se složimo, već da prepoznamo da govorimo iz različitih ontoloških jezika.
I to je sasvim u redu.