Satchitananda: suština, koju već posedujemo i kojoj stremimo
Satchitananda je sanskritska složenica: sat znači postojanje ili istinu (what is), chit znači svesnost ili lucidnost, a ananda znači blaženstvo ili duboki užitak. Kad spojimo, dobijamo stanje: istinskog postojanja, svesnosti i blaženstva. Jednostavnije rečeno Stalna Svesnost Blaženstva. To nije neki sporadični osećaj – to je suštinski kvalitet svega i svakoga. Vi ga imate već sada. Toliko ste duboko u njegovoj prisutnosti da bi, da ga nemate, uopšte ne bili živi.
Iskustvo satchitanande može da se pojavi svakodnevno, u naizgled običnim trenucima – osmeh, dah, pogled, tišina. Kada se neko iskreno nasmeje drugome, kad udišete sa pažnjom dok pijete čaj, kad legnete umorni i osetite prijatnu toplinu dušeka – to su proplamsaji satchitanande. Ne deluju veličanstveno, ali to su same manifestacije stanja koje je temelj života.
Kroz osmeh: primeri svakodnevnih proplamsaja
Pogledajte dete koje se smeje neočekivanoj radosti. To je čista ananda, čista radost, svesnost u sadašnjem trenutku. To je satchitananda. Ili kada se dvoje ljudi nađu u tišini i osete istu prisutnost, bez reči, samo tišina puna povezanosti – to je chit. I ako u tim trenucima osećate duboki mir i radost, to je ananda. A sat: osećaj da jeste, da postojite, da ste tu, sada.
Zašto je teško trajno dostići
Ipak, trajno boravljenje u satchitanandi nije lako. U tom stanju, trajno su samo sveci.
Naše mentalne navike, anksioznost, strah, projekcije – to sve preplavljuje tu suštinsku nit. U običnim trenucima živimo fragmentovano: mislimo o prošlosti, planiramo budućnost, brinemo. A satchitananda traži čistu prisutnost – da stojimo tu gde jesmo, bez otpora, svesni da smo život sam. I to zahteva volju, praksu, meditaciju, posvećenost.
Mnogi filozofi i mistični učitelji kažu: lako je iskusiti taj bljesak, ali teško ga je zadržati. Ali ono što je važno: ti to jesi, uvek, bez obzira da li osećaš trenutno. To već jeste to, iako ti se čini neuhvatljivo.
Depresija i gubitak kontakta sa satchitanandom
Zanimljivo je da se teške depresije često povezuju sa privremenim ili dugotrajnim gubitkom kontakta sa satchitanandom. Kad osoba prestane da oseća da postoji nešto duboko i smisleno u njima – gubi osećaj sebe, gubi radost, gubi smisao. Kad to izostane, gubi se osnovna pokretačka sila života. I zato su depresivne osobe često sklone samoubilačkim mislima: izgube vezu sa izvorom. Osećaj da su povezanost, postojanje i radost nestali – a to je upravo ono što satchitananda znači.
Obnavljanje kontakta sa tim stanjem može biti izlečujuće. čak minimalni proplamsaj – spontani osmeh, dubok dah, trenutak povezanosti – može da donese snagu i nadu.
Satchitananda kao suština svega i tajna opstanka
Teorija kaže: bez satchitanande ne bismo ni postojali. Sve se kreće, živi i diše jer ta temeljna svrha i snaga – satchitananda – postoji unutar svega. Ona je osnovna pokretačka sila unutar svake ćelije i svaki talas svemira.
U kineskoj tradiciji, to je zapravo Tao – neimenovani, neuhvatljivi princip postojanja. Oni ga opisuju kao smisao, osećaj svrhe i životnu energiju. Tao je isto što i satchitananda: osnova iz koje sve proizlazi i u koju se sve vraća. Zato čak i u najsurovijim okolnostima života, ako nađemo makar mrvu tog unutrašnjeg osećanja – smisao opstanka – možemo preživeti. Kao što se kaže: bez osećaja smisla – život gubi smisao, ali ako je taj osećaj sačuvan čak mrvicom, život, radost i opstajanje su mogući.
Šta ćemo nakon smrti?
Mnogi mistični izvori tvrde da satchitananda jeste stanje u koje idemo posle smrti – stanje bez oblika, bez bola, bez neravnoteže. Ako ne nosimo sa sobom velike količine nemira ili negativnosti – a i ako imamo, prolaz kroz „čistilište“ nas vraća u to izvorno stanje. Dakle razlog da se smrti ne plašimo jeste to: vraćamo se kući. Ako smo činili mnogo zla, možda nam treba unutrašnje čišćenje – ali cilj ostaje isti: povratak u stanje blaženstva‑svesti‑istinske prirode.
Fil Lot i Leonard Or: poruke rasvetljavaju suštinu
U knjizi Rebirthing, Fil Lot i Leonard Or pišu: “Vi ste uvek u stanju blaženstva bez obzira da li vodite ljubav sa filmskom zvezdom ili vas neki ludak secka na komadiće”. Zvuči šokantno, ali jasno prenosi: vaša suština je neopisivo duboka i nezavisna od okolnosti. Isto tako kažu: “Vi beskrajno uživate u životu – uživajući u životu, ili uživate ne uživajući u životu” – i sve je stvar izbora, svesnosti ili nesvesnosti. To nije samo neka filozofska igra reči – to je poziv da živimo iznutra: da u svemu prepoznamo taj temelj.
Evo tebe sad: osećaš li?
Da li dok ovo čitaš osećaš toplinu, blagi osmeh, tihu energiju u grudima, dah koji je dublji? Možda osećaš neku tišinu iza svega, neku prisutnost? E, to ti je to. To su tragovi satchitanande. Osvestiti to u sebi – znači sećati se ko si zapravo. Ne sanjaš, nego si u snu budeći druge.
Satchitananda nije neki daleki ideal, niti mistična fantazija – ona je tvoja stvarnost.
U svakom osmehu, u svakom dahu, u svakom mirnom trenutku – ona žubori. Teško ju je zadržati, jer um često izgubi nit. Pakao depresije, praznine, tuge – sve je to odsustvo svesti o toj unutrašnjoj snazi.
Ali to je tu. Ti jesi ona. Samo treba da se setiš . I da je osetiš.
Draga čitateljko, dragi čitatelju – dok ovo čitaš, oslušni: da li osećaš tu unutrašnju tišinu, radost postojanja, isti puls u sebi? Kako te unosi, kako ti dolazi? I zapamti: ne moraš da napreduješ, ne moraš da zaslužiš. Ti već TO jesi. Samo budi.
I kad god se sumnja vrati, seti se da si uvek – sada i zauvek – satchitananda.